Biblijske priče: Adam i Eva

Na prvoj godini fakulteta jedan profesor je na jednom od prvih predavanja zamolio da dignu ruku svi oni koji misle da su Adam i Eva bili stvarni ljudi.

Nitko nije dignuo ruku jer smo već tada znali da je biblijska priča o Adamu i Evi samo priča koja se ne treba shvatiti doslovno i kao stvarni događaj, već samo kao priča iz koje treba izvući poruku koju biblijski pisac pokušava poslati svojim sunarodnjacima.

Prije nekoliko tjedana po prvi put u mojem životu dogodilo se nešto što još do sad kao vjeroučitelj nisam doživio. Učenici sedmog razreda su na nastavi o biblijskim izvješćima o stvaranju čovjeka ostali u nevjerici kada sam rekao da Adam i Eva nisu bili stvarni ljudi i da je to samo priča iz koje treba izvući poruku. Odmah su svi u isti glas počeli postavljati pitanja: „Kako to mislite?“, „Kako je onda nastao čovjek?“, „Ako oni nisu bili stvarni ljudi, znači li to da u Bibliji pišu laži?“, „Vjerujete li Vi u Boga?“.

Pokušao sam odgovoriti na sva njihova pitanja, ali nisam ih uspio uvjeriti da Adam i Eva nisu bili stvarni ljudi.

Zaključili su da će oni i dalje vjerovati u stvarno postojanje Adama i Eve. Čak ni moja pitanja s kojima sam ih nastojao dovesti do toga da je nemoguće da su oni bili stvarni ljudi – nisu ih pokolebala u njihovom uvjerenju. Nakon što je sat završio, oni su otišli kući, a ja sam mislio da tu priča o Adamu i Evi završava. Kad sam opet imao sat s njima nekoliko dana kasnije, došli su „naoružani“ novim argumentima koje su čuli na župnom vjeronauku. Župni vjeronauk kao dio pripreme za sakrament potvrde drži im jedna časna sestra. Nakon što su joj prenijeli što sam im govorio u školi, časna sestra im je rekla da sam ja u krivu i da ne bih trebao tvrditi da su ljudi nastali od majmuna (op. to nikad nisam tvrdio, ali i dalje stojim uz teoriju evolucije koja kaže da čovjekoliki majmuni i ljudi imaju zajedničkog pretka od kojeg su se razvili) i da je njoj neshvatljivo da ja kao vjeroučitelj to mogu tvrditi. Osim što sam bio iznenađen nepoznavanjem tumačenja biblijskih redaka Knjige Postanka časne sestre također sam bio i ljut jer su me „cinkali“ časnoj umjesto da u razgovoru sa mnom pokušaju dobiti odgovore na pitanja koja su ih mučila. Potaknut ovim događajima odlučio sam se nakon dosta godina ponovo pozabaviti drugim biblijskim izvještajem o stvaranju čovjeka (Post 2,4b-25). Nadam se da će ovaj tekst biti samo prvi u nizu tekstova o Bibliji i tumačenju biblijskih pripovijesti.

Pa da krenemo:

Knjiga Postanka prva je biblijska knjiga i jedna od pet knjiga koje čine Petoknjižje. Ono što kršćani nazivaju Petoknjižjem Židovi zovu Torah ili Zakon. Za Židove Torah ili Zakon je temelj onoga u što oni vjeruju, nešto kao evanđelja za kršćane. Kršćani su dugo autorstvo Petoknjižja pripisivali Mojsiju, a neki i dan danas tvrde da je baš Mojsije autor Petoknjižja. Velika većina kršćanskih teologa i bibličara danas prihvaća dokumentarnu hipotezu (DH) o nastanku Petoknjižja. Dokumentarna hipoteza poznata je i kao „Wellhausenova teorija“ po njemačkom biblijskom učenjaku i orijentalistu Juliusu Wellhausenu. Dokumentarna hipoteza kaže da su prvih pet biblijskih knjiga nastale unutar četiri različite tradicije: jahvistička, elohistička, svećenička i deuteronomistička tradicija. Ove četiri tradicije je u različitim povijesnim trenutcima spojio niz urednika ili „redaktora“. Po toj hipotezi prvi izvještaj o stvaranju svemira i čovjeka koji se nalazi u prvom poglavlju Knjige Postanka pripada svećeničkoj tradiciji i vjerojatno je nastao u 5. stoljeću prije Krista, tj. nakon povratka Izraelaca iz babilonskog ropstva dok je drugi izvještaj koji se nalazi u drugom poglavlju Knjige Postanka nastao u 9. stoljeću prije Krista i pripada jahvističkoj predaji i nastao je u vrijeme kad se Izraelsko kraljevstvo nakon smrti kralja Salomona podijelilo na dva dijela: Sjeverno kraljevstvo ili Izrael i Južno kraljevstvo ili Juda/Judeja. O tome jesu li kraljevi David i Salomon stvarno postojali i jesu li izraelska plemena ikad bila ujedinjena u jedinstveno kraljevstvo nekom drugom prilikom.

Dokumentarna hipoteza nastala je krajem 19. i početkom 20. stoljeća i do 1950. bila je opće prihvaćena.

Od 1950. do danas je doživjela mnoge promjene i kritike i naravno da se prilikom novih istraživanja u hipotezu uklapaju nove spoznaje i mijenja se pogled i način na koji gledamo i razumijemo Petoknjižje i sve ono što je s njim povezano. Danas se dovodi u pitanje postojanje elohističke tradicije kao i Wellhausenovo datiranje nastanka pojedinih izvora, tj. tradicija. Bez obzira na kritike dokumentarna hipoteza u svojim glavnim tvrdnjama i dalje ostaje najbolje objašnjenje za nastanak prvih pet biblijskih knjiga, tj. Petoknjižja. Mislim da je najbolje da dio po dio analiziram i na kraju ponudim zaključak.

Drugi izvještaj o stvaranju započinje u 4b retku drugog poglavlja Knjige Postanka i proteže se sve do 25. retka.

^4bKad je Jahve, Bog, sazdao nebo i zemlju, ⁵ još nije bilo nikakva poljskoga grmlja po zemlji, još ne bijaše niklo nikakvo poljsko bilje, jer Jahve, Bog, još ne pusti dažda na zemlju i nije bilo čovjeka da zemlju obrađuje. ⁶ Ipak, voda je izvirala iz zemlje i natapala svu površinu zemaljsku.

U prvom retku drugog izvještaja saznajemo da je Bog napravio nebo i zemlju. Glagol koji je ovdje upotrjebljen je sazdao i razlikuje se od onoga koji je upotrjebljen u prvom izvještaju gdje se kaže da je Bog stvorio. Biblijski pisac nastavlja s opisom zemlje i taj opis podsjeća na pustinju, tj. na krajolik s kojim je biblijski pisac bio dobro upoznat. Šesti redak je dodan naknadno da se pokaže važnost vode za rast vegetacije i da se istakne njena blagodat i stvaralačka moć.

⁷ Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša. ⁸ I Jahve, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio. ⁹ Tada Jahve, Bog, učini te iz zemlje nikoše svakovrsna stabla – pogledu zamamljiva a dobra za hranu – i stablo života, nasred vrta, i stablo spoznaje dobra i zla.

Dolazimo do središnjeg i najvažnijeg dijela drugog izvještaja. Bog je napravio čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahnuo dah života. Glagol napraviti je ovdje upotrjebljen u značenju da je Bog oblikovao čovjeka kao što lončar oblikuje bezoblične mase gline i opet se ističe razlike od glagola stvoriti u prvom izvještaju koji govori o nadnaravnoj božanskoj moći stvaranja. U hebrejskom jeziku postoje tri imenice za zemlju: ‘erec – zemaljska površina, ‘adamah – zemlja prikladna za vegetaciju i ^capfar – blato, prašina, glina. Ovaj redak je povezan s Božjom osudom iz trećeg poglavlja gdje Bog govori da je čovjek prah i da će se u prah vratiti. Ljudski je život samo prijelaz iz majčina krila u krilo zemlje (Job 1,21; Sir 40,1 i Prop 5,14).[1]  Udahnjujući dah života u čovjekove nosnice čovjek postaje živo biće. Ova metafora svoje podrijetlo ima u starohebrejskom shvaćanju da se život sastoji u dahu, odnosno u disanju kroz nos.[2] Ovom metaforom se ne govori samo o tome od čega se sastoji život po vjerovanju starih Izraelaca već i tome da je Bog gospodar života i smrti, tj. onaj koji daje dah života i isto ga tako oduzima. Ovdje dolazimo do najbitnijeg dijela za našu priču, a to je pitanje misli li biblijski pisac na jednog čovjeka ili na cijelo čovječanstvo kada govori da je čovjek postao živa duša. Jezična analiza ovog retka ide u prilog tome da se imenica čovjek (hebr. ha ‘adam) odnosi na cijelo čovječanstvo jer je ona u hebrejskom jeziku zbirna imenica i nema množinu i zato jednako označuje  i čovjeka i čovječanstvo. Može se slobodno zaključiti da biblijski pisac imenicom čovjek ne misli na pojedinačnog čovjeka s imenom Adam već na predstavnika cijelog čovječanstva na što upućuju i reci iz prvog izvještaja o stvaranju gdje biblijski pisac upotrebljava riječ svi i gdje je jasno vidljivo da se misli na čovjeka koji predstavlja cijelo čovječanstvo. Reci dalje govore o sadnji vrta na istoku, u Edenu, gdje Bog smješta čovjeka i tada Bog daje da iz zemlje izrastu svakojake biljke dobre za hranu i dva stabla u sredini vrta, stablo života i stablo spoznaje dobra i zla – koje će imati vrlo važnu ulogu u trećem poglavlju u priči o prvom grijehu.

¹⁵ Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva. ¹⁶ Jahve, Bog, zapovjedi čovjeku: »Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ¹⁷ ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!«
¹⁸ I reče Jahve, Bog: »Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on.« ¹⁹ Tada Jahve, Bog, načini od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku i predvede ih čovjeku da vidi kako će koju nazvati, pa kako koje stvorenje čovjek prozove, da mu tako bude ime. ²⁰ Čovjek nadjene imena svoj stoci, svim pticama u zraku i životinjama u polju. No čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on.

U ovim recima saznajemo da čovjek dobiva svoju prvu zadaću, a to je da obrađuje i čuva vrt. Ovdje se uvodi u priču i ljudski rad koji će u trećem poglavlju nakon počinjenog grijeha postati mukotrpan. Osim prve zadaće Bog daje čovjeku i prvu zabranu, a to je da ne smije jesti sa stabla spoznaje dobra i zla jer će umrijeti. U 18. retku Bog primjećuje da je čovjek sam, tj. nema s kime razgovarati, raditi i živjeti. Kao prvo rješenje Bog je načinio životinje od istog materijala kao i čovjeka u čemu se vidi sličnost između čovjeka i životinje. Čovjek daje imena svim životinjama i tako postaje njihov gospodar i tu opet možemo vidjeti sličnost s prvim izvještajem o stvaranju čovjeka gdje Bog nakon što je sve stvorio čovjeku daje zadatak da vlada nad svim stvorenim. Bez obzira na životinje čovjek je i dalje bio usamljen jer nije imao nikoga kao što je on, tj. nekoga sebi jednakoga, životnu partnericu, svoju drugu polovicu jer je između čovjeka i životinja vladao nepremostivi jaz. U hebrejskom jeziku riječ pomoć je ezer, ali više mi sviđa prijevod saveznik. Što bi značilo da je Bog napravio muškarcu saveznika u obliku žene.

Muškarac i žena pozvani su biti jedno drugome saveznici. Kao što Bog kasnije sklapa savez s Abrahamom, a onda i Mojsije tako i žena i muškarac u sakramentu ženidbe sklapaju savez i obvezuju se na vjernost jedno drugome kao što se i Izraelci obvezuju na vjernost Bogu.

^„Tada Jahve, Bog, pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku. Nato čovjek reče: »Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega!
Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta!«
Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo.
A bijahu oboje goli – čovjek i njegova žena – ali ne osjećahu stida.

Bog uspavljuje čovjeka i kao što je već opisano u prijašnjim recima, gdje je Bog “lončar”, ovaj put imamo Boga “kirurga” koji operira i izvodi transplantaciju jednog dijela tijela i od njega  pravi ženu. Postoji u židovskoj tradiciji tumačenje retka o stvaranju žene iz muškarčevog rebra koje kaže da je žena stvorena od rebra da muškarcu bude zaštita. Kao što rebra štite vitalne organe (pluća i srce), tako i žena štiti muškarca od usamljenosti. Žena nije stvorena od kosti lubanje da nad muškarcem vlada niti od kosti stopala da muškarac po njoj gazi. Postoji tumačenje koje mi se jako sviđa prema kojem se hebrejska riječ za rebro također može prevesti i kao polovica što bi značilo da je ha ‘adam, tj. čovjek podijeljen na dvije polovice muškarca i ženu. U hebrejskom kao i u engleskom imenica žena u sebi sadrži imenicu muškarac: hebr. muškarac se kaže iš, a žena išah dok se u engleskom muškarac kaže man, a žena woman i tako 23. redak drugog poglavlja dobiva svoju igru riječima. Tijekom povijesti bilo je različitih pokušaja prevođenja tog retka da bi se napravila igra riječima pa se prevodilo: „Mužicom neka se zove, od muža kad je uzeta“ ili „Čovječicom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta“. Dvadeset i četvrti redak daje nam i ključno objašnjenje, a to je da muškarac i žena zajedno čine jedno tijelo, tj. čovjeka.

Na kraju možemo zaključiti da Adam i Eva predstavljaju cijelo čovječanstvo.

Bog koji stvara cijeli ljudski rod od početka nam govori o jednakom dostojanstvu muškarca i žene, a biblijski reci nas upućuju da je savez između muškarca i žene određen od strane Boga kao zajednica u kojoj jedni drugima trebaju biti pomoć. Biblijski pisac šalje vrlo jasnu poruku i svima je jasno što se od ljudi očekuje. Nažalost, kroz povijest to jednako dostojanstvo bilo je odbačeno te su žene tretirane kao drugotne. Posljedice takvog odnosa prema saveznicima vidimo i danas gdje se ni u suvremenom društvu ženama ne priznaje jednaki status i zapriječeno im je sudjelovati u mnogim crkvenim poslovima samo zbog njihovog spola. Najčešća rasprava kada su u pitanju Adam i Eva je ova postavljena na početku, a to je jesu li oni bili stvarne osobe. Volim i podupirem sve rasprave jer nas dovode do novih istraživanja i boljeg razumijevanja Biblije, ali u slučaju biblijskog izvještaja o Adama i Evi mislim da bi rasprava s pitanja njihovog stvarnog povijesnog postojanja trebala prijeći na pitanje jednakog dostojanstva i položaja žene u patrijarhalnom društvu i Crkvi kao instituciji.

[1] Rebić, Adalbert, Stvaranje svijeta i čovjeka, Kršćanska sadašnjost, 1996., str. 111

[2] Rebić, Adalbert, Stvaranje svijeta i čovjeka, Kršćanska sadašnjost, 1996., str. 109