Biskup Varden: Crkva nije tu samo da kaže “ne”.

Tockazarez.hr

26.09.2024

Biskup Varden: Crkva nije tu samo da kaže “ne”.

Daniel Ibáñez / CNA

Iako su katolici u sjevernoj Europi manjina, ipak imaju što ponuditi društvu, smatra trondheimski prelat Erik Varden, novi predsjednik Nordijske biskupske konferencije. On naglašava konstruktivnu ulogu Crkve.

Prošlog tjedna Erik Varden izabran je za novog predsjednika Nordijske biskupske konferencije. U Norveškoj, Švedskoj, Danskoj, Islandu i Finskoj katolici čine manjinu, s udjelom u populaciji u jednoznamenkastim postocima. Crkva tamo je pretežno sastavljena od migranata i raste. U ovom intervjuu za katholisch.de Varden priča kako želi živjeti Crkvu u takvoj situaciji. Varden je prvi rođeni Norvežanin na poziciji prelata u Trondheimu, koji je biskup, ali čija prelatura nije biskupija, iako je organizirana slično. Varden (50) preobratio se na katolicizam 1993. godine, studirao je u Cambridgeu i postao trapist. Između 2015. i 2019. bio je opat samostana Mount St Barnard. Potom je postao prelat u Trondheimu.

Gospodine biskupe Varden, je li Vas izbor iznenadio ili ste ga ipak malo očekivali?

Izbori su uvijek iznenađujući i nepredvidivi. No, Nordijska biskupska konferencija nije velika. Znao sam da postoji mogućnost da budem izabran, ali nisam puno o tome razmišljao.

Što planirate učiniti na novoj dužnosti?

Naviještati Evanđelje. Pokušati biti vjerodostojan predstavnik Radosne vijesti. Uvjeren sam da smo usred kulturne prekretnice u našim zemljama. Skandinavske zemlje su iznimno sekularizirane i to već desetljećima. Na neki način, taj proces je sada završen. No, čovjek ostaje čovjek, traži smisao, ljepotu i istinu. Primjećujem da mnogi ljudi traže odgovore. Ovo je i teška i uzbudljiva prilika za evangelizaciju.

U sjevernoj Europi mnogi ljudi već generacijama ne pridaju važnost vjeri. Kako im mislite približiti duhovnost?

Mnogi ljudi sami traže odgovore. Naša je zadaća učiniti Riječ čujnom koristeći sve dostupne kanale na inteligentan način. Crkva može dati konstruktivan doprinos kulturi i političkom diskursu, ali moramo biti prisutni u društvu. Mi nismo tu samo da govorimo “ne”. To je često dojam koji ljudi imaju, ali vjerujem da, ako dobro slušamo i budemo pažljivi prema znakovima vremena i pitanjima našeg doba, možemo pronaći odgovore. Sve to činimo svjesni Uskrsa, znajući da je Isus Krist isti danas, sutra i zauvijek. Kao Riječ života, on i danas nudi blagoslovljene odgovore.

Možete li navesti primjer za to?

U Norveškoj je univerzalna Crkva vrlo konkretno prisutna. U prelaturi Trondheim, prema statistici, ima oko 20.000 katolika iz 130 različitih zemalja. To je nevjerojatna raznolikost jezika i kultura. Jedno od ključnih pitanja današnjeg vremena je što znači biti društvo, biti narod. Iako ne želim idealizirati našu malenu Crkvu, mogu reći da pružamo primjer kako se iz velike raznolikosti može graditi jedinstvo. To je danas vrlo važno kršćansko svjedočanstvo i nešto vrlo katoličko. Imamo duboke korijene u lokalnom kontekstu, ali živimo s osjećajem pripadnosti nečemu većem. Održavanje te napetosti je znak za naše vrijeme.

Kako to funkcionira u praksi? Katolički život u sjevernoj Europi obilježen je velikim udaljenostima i ekstremnom dijasporom.

Kroz susret ljudi i otvaranje naših vrata. Crkva mora biti mjesto susreta za bogoslužje, ali i više od toga. Dom u kojem se osjećamo ugodno i odgovorni, gdje se razgovara, kuha, igra i pomaže jedni drugima. Čak i u zemlji poput Norveške, koja se doima bogatom, raste siromaštvo, pa karitativno djelovanje postaje sve važnije. Ljudi žive daleko jedni od drugih; često do crkve treba putovati dva sata autom. Onaj tko se tako žrtvuje za misu, želi od nje dobiti maksimum. To znači da nakon mise svi ostaju zajedno, razgovaraju, jedu zajedno, djeca se igraju i upoznaju. Sve se to temelji na konkretnom ljudskom zajedništvu.

Kao i u drugim dijelovima Europe, desničarske stranke u sjevernoj Europi dobivaju sve veću podršku. Smatrate li to prijetnjom za katoličku Crkvu, koja je pretežno sastavljena od migranata?

Moramo biti oprezni prema tim strujama diljem Europe kako ne bismo izgubili naše kolektivno sjećanje. Znamo što iz toga može proizaći. Međutim, prema Bibliji, ne treba se previše bojati straha samog. To vrijedi posebno za temu migracije, iza koje se krije pitanje koje smo već spomenuli: što nas čini društvom? Potrebno je biti kritičan i razuman, jer to je pitanje prepuno straha. Iako katolici ovdje nisu toliko na meti, naravno da postoji rasizam, a buduće razvojne trendove ne mogu predvidjeti. No, rasprave u Švedskoj su mnogo oštrije nego kod nas. Općenito, politika ovdje inteligentno pristupa tim pitanjima.

Imate li vi osobno bolje mjesto u društvu od vaših prethodnika, s obzirom na to da ste prvi rođeni Norvežanin na toj poziciji?

Ne bih to rekao. Otišao sam iz Norveške s 16 godina i veći dio života proveo u inozemstvu, te sam se vratio tek s 46 godina. Iako sam Norvežanin, osjećam se i kao stranac – što u mojoj sadašnjoj ulozi ne mora biti loše.

Katolička Crkva u Norveškoj je vrlo malena, svega tri posto stanovništva je katoličko. Jeste li uopće primijećeni u društvu?

Situacija se mijenja. Moramo se naviknuti na to da više nismo tako maleni kao prije 30 godina. Crkva je u našim zemljama značajno narasla, uglavnom zbog imigracije. I dalje smo relativno malena manjina, ali sada govorimo o 250.000 katolika. Mnogi od njih su mladi i profiliraju se u javnom životu. Imamo što reći, a društvo to od nas i očekuje. To sam primijetio ubrzo nakon što sam postao prelat u Trondheimu: gradonačelnica nas je pozvala da se aktivno uključimo u društvo. To moramo ozbiljno shvatiti i na tome biti zahvalni.

Mnogi katolički doseljenici u Norvešku nemaju dobro plaćene poslove. Znači li to da, unatoč rastu, Crkva često oskudijeva financijama?

To je i dalje slučaj. Naši materijalni i ljudski resursi su ograničeni. U mojoj kuriji rade samo dva stalno zaposlena – jedan od njih sam ja. Naše su strukture male, a imamo malo prostora. Zapravo, trebamo crkve, škole i vrtiće. Ponekad su te praznine prevelike. No, iz vremena provedenog u samostanu znam da u kršćanskom životu nije uvijek prednost biti materijalno osiguran. Siromaštvo, bilo duhovno ili materijalno, dio je kršćanskog identiteta. Naravno, želimo izgraditi Crkvu za budućnost i ostaviti nešto našim nasljednicima. Ali i u ovoj situaciji osjećamo povezanost s mnogim ljudima iz blizine i daljine, i međusobno si pomažemo. Veselimo se svakom malom koraku naprijed.

Je li Crkva u sjevernoj Europi uzor za svjetsku Crkvu, s obzirom na to da papa Franjo želi siromašnu Crkvu?

Ne bih rekao da smo uzor. Samo se trudimo suočiti s našom stvarnošću s povjerenjem u vjeru, kako bismo iz toga stvorili nešto lijepo, na blagoslov ljudima i na slavu Gospodinu.

Christoph Paul Hartmann / Katholisch.de