Biskupske promjene: novi ljudi na starim pozicijama

Vijest tjedna u Hrvatskoj je definitivno imenovanje splitsko-makarskog nadbiskupa i metropolita Dražena Kutleše novim nadbiskupom koadjutorom Zagrebačke nadbiskupije. To znači da će nadbiskup Kutleša preuzeti Zagrebačku nadbiskupiju i zamijeniti kardinala Bozanića, nakon što aktualni zagrebački nadbiskup navrši 75 godina.

Što se budućeg (zagrebačkog) nadbiskupa tiče, ono što se ranije samo naslućivalo, sada je i službeno dobilo svoju potvrdu: Dražen Kutleša je prvi čovjek Katoličke crkve u Hrvatskoj. Nakon što je prošle godine izabran za novog predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, sada je dobio priliku voditi i najmnogoljudniju katoličku biskupiju u Hrvatskoj, što mu automatski donosi i veću pozornost društveno-političke javnosti. Sve ove funkcije, kao i njegov besprijekorni crkveni CV, neminovno vode tome bi se i on jednog dana mogao zaodjenuti u kardinalski grimiz. Ovim potezom pape Franje konačno završava era kardinala Josipa Bozanića koji se 1997. preselio na Kaptol kao nova nada famozne “Crkve u Hrvata”. Od tada mlađahnog nadbiskupa Bozanića s izraženim dijalektom, kojeg je usput rečeno cijelo vrijeme nastojao prilagoditi novoj sredini, domaća javnost je očekivala da odmah uskoči u cipele opjevanog i omiljenog kardinala Franje Kuharića. Da bi nadanja domaćih katolika mogla čak i obistiniti, 48-godišnji nadbiskup Josip je nagovijestio za Božić 1997., kada je pod famoznim “grijehom struktura” hrabro i proročki detektirao ozbiljna zastranjenja u hrvatskom društvu. No, očekivanja da bi on mogao i trebao zamijeniti Franju Kuharića, koji je preminuo 2002., bila su ipak velik zalogaj i za njega i za samu javnost. Studiozni i povučeni Bozanić se nažalost nikad nije uspio istinski povezati s ljudima iz metropole, a krivica je i ovaj put obostrana. Slično kao što jedan dio zagrebačkog klera nije mogao prijeći preko toga da im je Rim za vrhovnog crkvenog poglavara nametnuo “onog s Kvarnera”, a ne jednog od njih, tako se ni sam Bozanić, svjestan snažne podrške iz Vatikana, nije previše ni trudio steći njihovu naklonost.

Kutlešina prednost, ali i sreća u ovoj cijeloj priči je što on, za razliku od Bozanića, ne mora zamijeniti Kuharića nego Bozanića. Kutlešina crkvena karijera je pravocrtna: prvo je imenovan biskupom koadjutorom Porečke i Pulske biskupije 2011. da bi ga papa Franjo 2020. imenovao nadbiskupom koadjutorom Splitsko-makarske nadbiskupije. Prošle je godine Papinom odlukom imenovan članom Dikasterija za biskupe.

Monsinjor Kutleša se nije stigao kako treba ni naviknuti na svoj novi biskupski dvor u Splitu, a već je stigla odluka o premještaju u Zagrebu. U svim dosadašnjim zadacima koje su mu od strane Vatikana (i pape Franje) bili povjereni, Kutleša se pokazao doraslim svim izazovima koji su ga dočekali. Riječ je o provjerenom vatikanskom igraču i čovjeku za tzv. specijalne poslove (hint: Dajla). Nije medijski (atr)aktivan poput riječkog kolege Uzinića i pomno bira svoje riječ ako se već mora obratiti javnosti. Dok će njegovim odlaskom iz Splita tamošnji kler moći malo odahnuti, onaj zagrebački definitivno ima razloga za brigu. Novi prvi čovjek zagrebačke Crkve dolazi s jednom agendom i sigurno će, između ostalog, i uvaženim klericima s Kaptola na jedan suptilan i diplomatski način znati pokazati da oni više i nisu neke veličine kako si ponekad utvaraju.

No, dok jednima svane, drugima se smrkne. U sjeni „zagrebačkog“ imenovanja ostalo je nažalost i imenovanje ionako umirovljenog nadbiskupa Želimira Puljića za novog apostolskog upravitelja u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji. Čini se da se u Splitu nadbiskupi i administratori toliko učestalo mijenjaju i smjenjuju kao da se netko dolje na Boga kamenjem bacao. Penzioner Želimir Puljić kao apostolski administrator je istina samo prijelazno rješenje, ali njegovim imenovanjem se ovako na prvu ostavlja dojam kao da papa Franjo i njegova svita u Vatikanu ni sami nisu sigurni što točno učiniti sa Splitom. Puljićevo imenovanje je ili nedostatak vizije ili nedostatak smislene strategije. Kako god da se okrene, njihov tretman Splitsko-makarske nadbiskupije odnosno Splitske metropolije je doista neshvatljiv, da ne kažem sramotan i porazan.

Bilo kako bilo, promjene na čelu domaćih (nad)biskupija su uvijek dobre. Jedino je šteta što nisu češće i “šokantnije”.