“Biti Alojzije Stepinac danas”

Nije više nikakva tajna da nekolicina katoličkih laičkih udruga i njima srodnih političkih aspiranata već neko vrijeme nastoji redefinirati društvo u RH.

Svojim pristašama sve češće zlokobno sugeriraju da se nalazimo u „hibridnom ratu“. Zaboravljaju nadodati da se u tom kulturološkom ratu oni prvi služe prljavim trikovima, kao što su širenje lažnih vijesti i angažman sve većeg broja botova po društvenim mrežama čija je jedina zadaća vrijeđati i difamirati sve one koji ne odgovaraju njihovom vrijednosnom sustavu.

Kako bi što uspješnije mobilizirali svoje ionako “prestrašeno stado”, u posljednje se vrijeme viralno širi izjava apostolskog nuncija Giorgija Lingue: “Zadatak svakog Hrvata je biti još jedan Stepinac”.

Riječ je o autentičnoj izjavi vatikanskog diplomata izrečenoj prije par godina. Nuncij je naglasio kako se Stepinca može smatrati „ocem nove Hrvatske“ te da bi svi problemi bili riješeni, kada bi „svi Hrvati bili drugi stepinci“. Kao da Hrvatima ne nedostaje destruktivnih pseudo-mitova koji će im još jednom poslužiti kao potvrda nikad utvrđene činjenice da su Hrvati bogomdani narod.

Giorgio Lingua nije nekakav amater nego prekaljeni vatikanski diplomat s dugogodišnjim iskustvom. Za vatikansku diplomaciju također se često zna reći da je jedna od najboljih i najupućenijih u svijetu. Kako je onda moguće da vatikanskom ambasadoru u Hrvatskoj još uvijek nije jasno do koje su mjere sami katolici ideološki zloupotrijebili Stepinca i to do njegove neprepoznatljivosti?

Kad je riječ o samom Stepincu, važno je o njemu razgovarati trijezno i argumentirano, suprotstavljajući se s jedne strane bivšoj komunističkoj propagandi koja je u Stepincu vidjela izrazito negativnu povijesnu osobu, te s druge strane i svima onima u Crkvi (i Hrvatskoj) koji ga toliko veličaju da se njegov povijesni lik gubi u magli idealiziranih mitova. Stepinac za mnoge Hrvate (i katolike) nije tek jedan običan svetac već heroj otpora jugoslavenskom totalitarizmu koji je prijetio uništiti hrvatski identitet. Unatoč njegovom deklarativnom denunciranju i fašizma i komunizma kao destruktivnih totalitarnih ideologija, činjenica je da je Stepinčeva borba protiv komunizma bila jasna, izravna i od samog početka dosljedna, dok je borba protiv fašizma (i nacionalizma) imala svoju evoluciju i na početku nije bila tako jasna i odlučna kao protiv komunizma. Fašizam je za njega jednostavno bio manje zlo od komunizma. Nacionalni svetac kojeg većina Hrvata ne štuje samo zbog njegove vjere i kršćanskih principa nego zbog dostojanstvenog otpora Titovom režimu.

Nitko se ne pita zašto tu istu hrabrost nije pokazao i pred Pavelićem kada je hrabro i odvažno trebalo osuditi zločine NDH.

Kada se iščitavaju dokumenti iz tog perioda, stječe se dojam da je Alojzije Stepinac diplomatskim taktiziranjem pokušavao iskoristiti naklonost NDH kako bi u novoj državi kako katolicima, tako i Crkvi kao instituciji osigurao što bolji startni položaj. Deplasirano je tvrditi da je pragmatični Stepinac kao deklarativno uvjereni antitotalitarist simpatizirao ili idealizirao zločinačku NDH. U svom nastojanju da u tom povijesnom kaosu odigrao ispravnu (čitaj: neutralnu) rolu, nesvjestan zločinačke ideologije podcijenio je Pavelićev režim te izbjegavao izravnu konfrontaciju s novom vlašću.

Brutalne zločine prema Srbima i ostalim manjinama, ali i prema nepoćudnim Hrvatima promatrao je neblagonaklono kao izolirani incident, apelirajući u pismu 1941. kako bi se mjere protiv Židova i Srba trebale izvršavati s “poštovanjem ljudskog dostojanstva”. I to u trenutku kada je već bilo očito što ustaše namjeravaju s manjinama.

Da se kojim slučajem Stepinac doista suprotstavio ustašama, kao što se suprotstavio Titu i komunistima, te – kao i nekolicina tada hrabrih svećenika – završio u jednom od logora ili pak s metkom u čelu, teško se oteti dojmu da danas nikome ne bi palo na um izjaviti u ovom hibridnom hrvatsko-katoličkom kontekstu kako je „zadatak svakog Hrvata biti još jedan Stepinac“. Nije ni čudo onda što dobar dio i domaće i strane javnosti Katoličku crkvu u Hrvatskoj još uvijek percipira isključivo kao monolitnu utvrdu političke desnice i raznih populizama.

Opjevani junak hrvatskog folklora i blaženik Katoličke crkve Alojzije Stepinac nije bio ništa drugo nego tragična žrtva balkanskih igrica. Šteta što u ovim naknadnim ideološkim manipulacijama njegovim likom i djelom sudjeluje i jedan dio službenih predstavnika Katoličke crkve. No nije ovdje problem samo u vatikanskom nunciju koji – i kad bi htio – ne može u potpunosti shvatiti u kakvoj se sredini trenutno nalazi te koji i kakvi sve opskurni katolički mračnjaci ga nastoje ideološki iskoristiti. Nama su u ovom trenutku definitivno potrebne prave činjenice, a ne infantilni mitovi. Mitova i legendi ionako imamo i za izvoz.

Express (30.06.2023)