Biti Amos, a ne Amasja

Pokojni profesor fra Božo Lujić nam je na KBF-u u Zagrebu često govorio o proroku Amosu.

Bez potrebe za guglanjem, još uvijek se sjećam da je Amos živio u 8. stoljeću prije Krista i da je bio uzgajivač dudova i veleposjednik. Nije ovisio o drugima. Lujić nam je tumačio da je Amos stanovao 20 km južno od Jeruzalema, na prijelazu između kultivirane zemlje i pustinje. Njegovo iskustvo poziva na proročku službu bilo je toliko snažno da ga je Amos jednostavno morao slijediti. Nije bilo alternative. “Lav riče: tko da se ne preplaši? Gospodin progovara: tko tada ne bi postao prorok?” (Amos 3,8).

Današnje čitanje iz knjige proroka Amosa govori o “službenom svećeniku” Amasji kojemu je Amos trn u oku.

Nije mu bilo drago što netko bez službenog mandata iznosi kritike i stalno propituje neodgovorno ponašanje onih odgovornih s mandatom. Amos se opravdava da nije sam izabrao svoju ulogu i da stoga nije u stanju utjecati na svoje ponašanje. Bog ga je pozvao od stada i od njegovih dudova, gdje bi Amos najradije i ostao. Ali može li se Božji poziv odbiti? To bi zapravo trebalo biti jasno i svećeniku Amasiji. No, možda je dugogodišnje prilagođavanje svjetovnim i hijerarhijskim strukturama i s njima povezanim interesima učinilo njegove uši i srce gluhima za Božji glas.

Dok razmišljam o Amosu i Amasji, na umu mi je jučerašnje druženje s prijateljem s kojim sam četiri godine dijelio život u sjemeništu. On je na vrijeme shvatio što želi i trenutno ima život na kojem bi mu pozavidjelo 99% stanovnika ovog svijeta. Uvijek je bio karakteran i discipliniran, ali jučer sam primijetio i koliko je sada izbalansiran. Na prvu mi se činilo da više ne dijelimo slične životne svjetonazore, ali njegove misli i argumenti imaju težinu koja se ne smije ignorirati. Čak i po pitanju vjere i duhovnosti u 21. stoljeću.

Kao nekoga tko je de facto crkveni službenik 21. stoljeća, ova me scena iz knjige proroka Amosa potiče na ozbiljno razmišljanje: jesam li možda i ja postao kao Amasja koji se previše udomaćio u svom svijetu koji ima svoja pravila i koji ne želi da ga Božji glas i poziv na promjenu više ne uznemiruje? Je li to možda općenito problem naše Crkve, koja je unatoč tome što (još uvijek) dobro funkcionira, izgubila osjećaj za ono proročko i ne želi da je Božji zahtjev za promjenom uznemirava?

Amos upozorava Amasju na mnoge nepravde u zemlji.

To je zadatak koji mu JHWH daje, dakle, poprilično neugodna vijest za glavnog svećenika koji živi na kraljevoj grbači i ovisi o njegovom raspoloženju. Slično vrijedi i danas: Ako Crkva sa svojom radosnom vijesti, koja nažalost u javnom diskursu više toliko i ne odiše radošću, ne može ostati neovisna i slobodna od političkih utjecaja i ideoloških smjerova, ona neće uspjeti u svom poslanju. To je činjenica koju mnogi odbijaju prihvatiti. Povijest Crkve i kršćanstva svjedoči nam da je ovo iskušenje od prvih dana bilo prisutno: hoće li Crkva pristati na ultimatume i pritiske svjetskih moćnika i pritom zaboraviti na siromahe ili će biti hrabra i autentična?

Božji prorok mora biti neovisan i slobodan, kao što je bio Amos, veleposjednik i imućni zemljoradnik. Neovisne i slobodne ljude se, tada i danas, nastoji ušutkati. Prijeti im se na različite načine, onemogućava im se profesionalni razvoj; u totalitarnim sustavima se ne preza čak ni pred ubojstvom. Kleveće ih se. Izmišljaju se laži kako bi ih se diskreditiralo. To se događa i danas. Traže se slabosti koje se pošto-poto mora iznijeti na vidjelo.

Na sve ovo nadovezuje se današnje Evanđelje u kojem Isus svoje učenike šalje na put s “laganom prtljagom”.

Lagana prtljaga u pravom smislu olakšava fleksibilnost za Božje zadatke.

Moja primarna briga ne smije biti kako se nositi sa svim onim teretom koji se godinama nakupio u mom životu, već kako što jasnije čuti Božji glas i slijediti ga. Isusovi učenici nemaju zadatak uvjeravati ljude svojim sposobnostima ili onime što imaju za ponuditi, već time kako se snalaze s onim „malo“, time što su sposobni stupiti u odnose koji iscjeljuju: susrete u kojima je riječ o čovjeku, a ne o njegovom položaju, karijeri, statusnim simbolima, životnim postignućima i uspjesima.

Današnje Evanđelje pokazuje pravu narav prve Crkve: izaći među ljude. Pristupiti svima. I to bez iznimke. Nikoga ne isključiti. I pokušati sve saslušati te slušanjem i izliječiti. Božja riječ na ljude treba djelovati iscjeljujuće kako bi zapovijed ljubavi postala prisutna.

To je ono pravo bogoslužje u svakodnevnom životu.

Svaki dan susrećemo nekoga, a od ključne je važnosti kako ti susreti prolaze. Evo samo obrati pozornost na posljednji susret kojeg si doživio ili doživjela. Kako je to prošlo? Jesi li ponosan ili ponosna na sebe? Je li to moglo imalo bolje proći?

Nama su danas definitivno potrebni proroci i proročice koji će podsjećati na onu izvornu jednostavnost odnosa s Bogom, koja se nikad ne može u potpunosti uspoređivati s ljudskim sustavima. Jer, kako je to fino formulirao Hans Küng, Crkva nije svrha sama sebi. Ona je samo put do Boga. Nije cilj i smisao puta do Boga. Ona to ne smije samo podnositi, već to mora shvatiti kao blagoslov i stalni podsjetnik da se ne shvaća previše ozbiljno.