Biti čuvar i nadglednik

U kulturi koju kontroliraju mediji, uobičajeno je javno razotkriti ljude kada pogriješe te takvo što predstaviti kao transparentnost. Odgovornost jednih za druge traži međusobno upozoravanje, ponekad čak i ukor. Biblija i ovdje predlaže jednu alternativu.

„Posmatranju predan, sve upijam ja, sa kule svet gledam što milo mi sja.“

Ovako Goethe u drugom dijelu „Fausta“ (prijevod B. Živojinovića) opisuje jedno zanimanje kojeg danas više nema – čuvar kule. Tko ima vremena i volje (te još uvijek može hodati), slobodno se može prigodom posjete nekom srednjovjekovnom gradu popeti na gradske zidine te pogledati stražarevu sobicu.

Delikatna zadaća jednog čuvara je u ono vrijeme bio de facto jedini sustav pravovremenog upozoravanja. Čuvar tornja je prije svega trebao imati dobar vid. Morao je biti u stanju razlučiti je li dim, koji se diže iznad grada, posljedica zagorjelog ručka u kaminu ili pak ukazuje na požar koji bi mogao čitavu jednu četvrt pretvoriti u pepeo i prah. Ako čuvar tornja na opasnost upozori prekasno, dolazi do katastrofe; ako upozori prerano (i bez obrazloženja), onda širi nepotrebnu paniku i gubi vjerodostojnost kod svojih sugrađana.

Od pojave ove posljednjeg pandemije svjedočimo pojavi tzv. lažnih i neprovjerenih vijesti. Danas je potrebno više od usamljenog čuvara tornja da bi nas se upozorilo na prijeteće opasnosti. Danas su za brigu o cijelom društvu odgovorne mnoge različite profesionalne skupine: političari, znanstvenici, novinari, policajci, ustavni suci… No, delikatnost njihovih zadaća je i dalje tu: izbjegavati širiti paniku prerano, ali isto tako ne čekati predugo s odgovarajućim upozorenjima i preventivnim mjerama.

Sveto pismo također poznaje svoje „čuvare tornja“, odnosno „nadglednike“: riječ je o izraelskim prorocima. Ezekiel, primjerice, poučava narod o Božjem poslanju: „Tebe sam, sine čovječji, postavio za stražara domu Izraelovu“ (33,7). Zadaća proroka je u ime Boga upozoravati kada pojedinci ili cijeli kolektivi skrenu s pravog puta i pogriješe. S ovim zadatkom prorok relativno brzo dobiva reputaciju „partibrejkera“, mrguda i hejtera. Petar nas u svojoj famoznoj propovijedi na Pedesetnicu podsjeća na obećanje proroka Joela da će izljevom Duha Svetoga svi postati proroci (Dj 2,17). Čuvar odnosno nadglednik treba svoju zadaću vršiti u odgovornosti jednih za druge: za svoje susjede, supružnike, prijatelje, kolege itd. Tada se dolazi do onog ključnog pitanja: kada sam obavezan nešto reći te kako to izreći da bude shvaćeno i dobro prihvaćeno?

Isus daje jednu natuknicu koju je lako predvidjeti: „Ako tvoj brat sagriješi protiv tebe, idi i ukori ga nasamo!“. Onaj tko nekoga kori i ispravlja, neka krene u potragu za onim koji je zalutao. To je nešto sasvim drugačije od onoga kada nekoga pozivamo na raport da mu očitamo bukvicu. Korektor ne dolazi kao “sveznalica”, već kao onaj tko se brine za ljude oko sebe. Ovim je putem Isus došao i do nas. Nije zgorega naglasiti da je ovdje jako bitna diskrecija: ukor se prije svega upućuje “nasamo”. Ovo je vjerojatno najbitnija uputa za naše vrijeme koje voli ljude javno prozivati i takvo što hvaliti kao apsolutnu transparentnost.

Pored čuvara u javnom društvenom životu, pored velikih izraelskih proroka i pored anonimnih proročkih “čuvara”, na što smo svi pozvani biti tu jedni za druge, u ovoj priči imamo i biskupe. Riječ “biskup” dolazi od grčke riječi “episkopos”, što znači nadglednik. U tome je kontekstu biskup poput čuvara tornja. Biskup kao pastir ide onima koji su zalutali kako bi ih nagovorio da se vrate.

No, ova zadaća nije rezervirana samo za biskupe, nego je poziv svim kršćanima: “Gledanju pozvani, zajedničkom hodu upućeni, s Kristom povezani i poslani u ovaj svijet.”