Blagoslov obitelji između milosti i harača

Ako postoji trenutak u kojem se jedan ritual sâm od sebe razotkriva kao karikatura vlastite biti, onda je to trenutak kada blagoslov kuća postane predmet javnog cjenika.

Događaj u Odri Sisačkoj, gdje su imena vjernika i iznosi njihovih darova javno objavljeni, pruža savršenu priliku za fenomenološko istraživanje odnosa svetog i profanog, milosti i harača, transparentnosti i poniženja.

Župnik u Odri Sisačkoj Ivica Mađer, koji istovremeno obnaša i jednu od najvažnijih službi u Sisačkoj biskupiji, onu generalnog vikara, javno je objavio popis iznosa dara koje su vjernici dali za blagoslov svojih kuća. Pritom su objavljena imena i prezimena, točne adrese kuća kao i iznosi darova koji su se kretali od 10 pa sve do 200 eura što je uznemirilo mnoge u Župi koja broji 2500 vjernika. Ovaj poprilično delikatni potez otvara nekoliko ključnih tema, iz kojih se može zaključiti da je jedan dio Crkve izgubio dodir sa stvarnošću.

Sam početak Svetog pisma upozorava da darivanje nije pitanje količine ili kvalitete već čistoće srca, kao što nas podsjećaju riječi iz Evanđelja: „Dajte, i dat će vam se“. Dar je uvijek nešto više od svoje materijalne vrijednosti: on je simbol odnosa, iskaz ljubavi, sudioništvo u zajednici. Blagoslov kuća, kao sakramental, trebao bi biti trenutak u kojem se ta zajednica osjeća osnaženom, a ne opterećenom.

No, kada dar postane predmet javnog obračuna, on gubi svoje značenje i postaje puko sredstvo financijske ucjene.

Razmotrimo fenomen transparentnosti. Papa Franjo neprestano poziva na otvorenost u crkvenim poslovima, ali transparentnost ne smije postati oruđe javnog sramoćenja ili ucjena vlastitih župljana, već način za poticanje povjerenja i zajedništva. Kada župnik javno iznese detaljne podatke o iznosima koje su vjernici dali, događa se zamjena uloga: ono što je trebalo biti izraz solidarnosti i zajedništva postaje natjecanje, uspoređivanje i, na kraju, izvor srama za mnoge. Ovdje se postavlja pitanje: čija je duša tada uistinu blagoslovljena?

Podsjetimo, posljedice potresa ostavile su mnoge bez osnovnih sredstava za život, čineći svaku gestu solidarnosti iznimno vrijednom. U takvim okolnostima, Crkva bi trebala biti utočište, a ne još jedan izvor tereta. Fenomenologija zajednice nalaže da svaki član sudjeluje prema svojim mogućnostima, a ne prema implicitnom cjeniku koji je sada postao javno dostupan. Ako se uzme u obzir i zakon o zaštiti podataka, primjer ovakvog kršenja prava mogao bi poslužiti kao opomena svim institucijama da dostojanstvo pojedinca mora ostati iznad administrativnih potreba.

Kritika fenomena ne bi bila potpuna bez osvrtanja na župnika koji odbija dati izjavu. RTL je naime tražio objašnjenje od župnika monsinjora Ivice Mađera koji se javio na telefon i odbio komentirati objavu uz opasku da nikad ne daje izjave medijima. Podsjećam da je riječ o generalnom vikaru Sisačke biskupije, koji je i po funkciji i prirodom svog posla, primoran komunicirati s javnošću. Umjesto da iskoristi ponuđenu priliku i objasni ovaj svoj potez, jedan od najvažnijih ljudi u Sisačkoj biskupiji se kao ponosi opaskom da on nikad ne daje izjave medijima. Njegov izostanak komunikacije ukazuje na dublji problem – udaljenost crkvenih vođa od stvarnih potreba i osjećaja zajednice. Kada institucija izbjegava dijalog, ona ne djeluje kao zajednica nego kao aparat, što Crkvi kao duhovnoj zajednici definitivno ne ide na ruku.

Umjesto da pruži objašnjenje ili iskaže suosjećanje, Crkva se u ovom slučaju povlači iza zidova šutnje, ostavljajući vjernike da se nose s posljedicama.

Kako bi Crkva mogla naučiti lekciju iz ovakvih slučajeva? Jednostavno je: uvesti stvarnu transparentnost tamo gdje je to doista potrebno, a biti oprezan kada je riječ o zaštiti dostojanstva onih koji su ionako ugroženi. Ipak, ovakvi slučajevi mogu potaknuti vjernike da zahtijevaju veću odgovornost i uključivanje u odluke koje se tiču njihove zajednice. Ako se uzme u obzir i zakon o zaštiti podataka, primjer ovakvog kršenja prava mogao bi poslužiti kao opomena svim institucijama da dostojanstvo pojedinca mora ostati iznad administrativnih potreba. Par tužbi zbog povrede privatnosti mogli bi poslužiti kao savršen alat za zaštitu dostojanstva pojedinaca i sprječavanje budućih zloupotreba.

Na kraju, fenomen blagoslova kuća trebao bi biti upravo to – fenomen, susret svetog i svakodnevnog, a ne manifestacija banalne materijalnosti. U trenutku kada blagoslov postane puko sredstvo prikupljanja sredstava, on prestaje biti obred. Ako pojedinci doista žele biti znak milosti u svijetu, onda bi prvo trebali naučiti da milost ne košta ni pola eura.

Nažalost, teško je očekivati da će se ovakva praksa promijeniti bez ozbiljnijeg pritiska izvana i iznutra, jer se blagoslov kuća sve češće percipira kao godišnje skupljanje harača.