Bog nije računovođa: O molitvi, vjeri i zabludama

Kako pustiti korijenje u svijetu koji nas uči vjerovati u sve – osim u Boga?

Prorok, stabla i pitanje povjerenja

Prorok Jeremija – čovjek između tuge i nade – poziva na obraćenje kada kaže:
“Blagoslovljen čovjek koji se uzda u Gospodina. On je poput stabla koje svoje korijenje pruža uz potok.”

Lijepa metafora, gotovo pastoralna. No, ako je shvatimo ozbiljno, ona nije tek ukras riječi. Ona postavlja neugodno pitanje: „Kako pustiti korijenje u svijetu koji nas uči vjerovati u sve – osim u Boga?“

Pouzdajemo se u ugovore, police osiguranja i algoritme – u ono što je opipljivo, izračunljivo i lako provjerljivo. Ne i u ono što ostaje nevidljivo, nesvodivo na brojke, neosigurano.

Isus, taj utjelovljeni paradoks, živio je u istoj napetosti. Pred jednom od najvažnijih odluka svog života – izborom dvanaestorice apostola – ne traži savjet stručnjaka, ne sastavlja analize, ne piše strategiju. Evanđelje kaže: “U one dane iziđe na goru da se pomoli. I provede svu noć moleći se Bogu.”

Znači li to da i mi moramo otići na goru? Napustiti svijet, tražiti Boga u pećinama? Naravno da ne. No, Isus nam ukazuje na nešto što je već Aristotel znao: Mjesto oblikuje misao. Filozof je predavao šećući pod kolonadama Likeja jer je vjerovao da pokret bistri um. Isus se povlači ne zato što su brda i gore sveti sami po sebi, već zato što povlačenje znači promjenu perspektive. Takvo povlačenje može biti samostan na nekoliko dana, tihi kutak u stanu, pauza između dva sastanka, klupa u crkvi ili zamišljeno čekanje autobusa. U svijetu neprestanih podražaja, svjesno zastati postaje radikalan čin. Ali nije dovoljno samo stati. Veći problem leži u slici Boga koju smo si stvorili.

Bog kao nadzornik ili nešto sasvim drugo?

Svi stvaramo slike Boga. Neki od zlata, neki od gipsa, a neki od riječi, ideja i emocija. Zato u nekim religijama postoji stroga zabrana prikazivanja Boga – jer kipovi nisu samo od metala i kamena, nego i od misli.

Stoljećima smo od one stvarnosti koju kolokvijalno često nazivamo Bogom oblikovali neku vrstu nadzorne instance – križanca između Ovidijeva Jupitera i poreznog inspektora. Strogi, moralizirajući računovođa koji sumnjičavo bilježi tko je, kada i gdje pogriješio.

Ali to nije Bog Isusa Krista.

Bog Isusa Krista nije cenzor, nije daleki monarh, nije “Deus ex machina” koji povremeno intervenira u povijest. On je Onaj koji se nikada ne okreće. Čovjek je taj koji se okreće i bježi – a onda se žali na Božju odsutnost, kao da je Bog taj koji je otišao. Zato Isus može reći: “Blago vama, siromasi, vama koji ste gladni, vi koji plačete, vi koji ste odbačeni.” To nije sentimentalna utjeha. To je revolucija. Bog se ne objavljuje u moći, već u slabosti.

Molitva nije birokracija

I tu dolazimo do drugog nesporazuma.

Mnogi misle da je molitva birokratski protokol. Duhovna papirologija za božansku administraciju. Katalog molitava za svaku priliku. Misa za pokojne, misa za zdravlje, molitva za uspjeh na ispitu. Ako ne ide, možda nismo platili dovoljno misa, misleći da će nam desetak eura omogućiti prečac do milosti. No Isus ne moli da bi nešto dobio. On moli jer već zna da je Bog prisutan. Molitva nije razgovor – ona je način postojanja.

Može uključivati velike molitve tradicije – Očenaš, Psalme, drevne crkvene himne. Ali i tihu prošnju: “Gospodine, pomozi mi.” Ili ono nehotimično, gotovo refleksno “Bože, pomozi!” kad se nađemo u opasnosti. Pa čak i molitvu bez riječi – kada tišina postane jedini odgovor.

I tada se događa paradoks. Više se ne radi o tome da se mi pružamo prema vodi života – voda sama u nama postaje izvor. Zato Jeremija kaže: “Blagoslovljen čovjek koji se uzda u Gospodina – i u sušnoj godini ne strahuje, ne prestaje donositi plod.”

Ili, da završimo riječima jednog velikog učitelja – ne Augustina, ne Tome Akvinskog, nego Majstora Yode: “Ne pokušavaj. Učini ili nemoj učiniti. Ne postoji pokušaj.”

Srž vjere

Možda je to ono najvažnije.

Vjera nije teorijski konstrukt, nije igra apstrakcijama, nije filozofski eksperiment.
Ona nije nešto što se može samo promišljati – treba je odvažiti živjeti.