Bog u gorućem grbu

Zvati se kršćanin, okupljati se kao kršćanin, nikada ne može značiti ispoljavanje ponosa, snage, uzdignutosti.

Kršćanin se okuplja tamo i jedino tamo, gdje nedostaje sve prethodno. Kršćanin ne gradi prvenstveno državu, već živi od nade u kraljevstvo Božje koje nije nalik državama, čak ni Hrvatskoj! Neprestana potreba da se čuva katoličanstvo u Hrvatskoj pretvara se u čuvanje Hrvatske “katoličanstvom”.

U nedostatku kvalitetne politike i istom takvom nedostatku religiozne samorefleksije, na slobodu se puštaju Barabe. Vjera postaje sredstvo izvršne vlasti; čestiti vjernici postaju milicija koja prebire po svim ljudskim dokumentima, na kojima smo većinom uslikani od pasa nadolje.

Boriti se za Hrvatsku značilo bi boriti se za ispravan rad državnih institucija. Za pravednost, za siromašne i one na marginama… Djelovati kao vjernik značilo bi ne brkati pojmove, prije svega. Značilo bi boriti se za dostojanstvo svakoga; značilo bi više pravednosti nego što to propisuje država. Značilo bi napetost i kritičnost prema državi, a ne koristiti državu kao rukavicu isključivosti, zaklon od onoga sto nam vjera inače brani.

Hrvatska je katolicima način da budu katolici kako oni hoće, a ne evanđelje.

Tu se stoga nacionalno izriče religioznim pojmovima, a religiozno se često izriče bez pojma i o čemu. Država je aparat za legalizaciju vlastitog načina religioznosti.

Ali živjeti evanđelje ne znači živjeti u Hrvatskoj, ne znači boriti se za hrvatsku (stalno neki borbeni rječnik). Boriti se Hrvatsku ne znači živjeti evanđelje. A raditi na slobodi, uvažavanju i spašavanju čovjeka kao takvoga može ipak značiti oboje. Čista logika.

Hrvat – katolik nije istoznačnica. Biti Hrvatom u jednoj Republici politički je poziv prema što boljem uređenju društva te države, u kojem će pojedinac biti zaštićen. Znači usmjeriti zanos u dobrobit za sve. Znači biti dobrim građaninom, a ne što većim katolikom. Biti katolikom u Hrvatskoj znači više od toga. Znači biti što boljim čovjekom, a ne što većim Hrvatom.

Katolik je pojam puno širi od Hrvata. Dobar katolik može biti dobar Hrvat. Dobar Hrvat ne mora biti uopće katolik. Opet logično. Država, dakle građanin, mora ispunjavati minimum etičkih vrijednosti, katolik je pozvan na maksimum, na radikalno sebedarje. Stoga se ostvarivanje katoličkog (čitaj kršćanskog) maksimuma ne može ostvarivati pod zaklonom državnog minimuma.

I svaki takav pokušaj samo je način da se vjernička mržnja i nedosljednost izrekne državnim aparatima. Da se nesavršenstvo politike iskoristi kao kanal kroz koji će vjernici ispuštati mržnju da bi s druge strane ostali neokaljani. Dakle, ono što ne smiješ kao katolik (mrziti izbjeglice, neprijatelje, drugačije…) omogućuješ da možeš kao Hrvat. Stoga bi izjednačavanje pojmova Hrvat-katolik značilo redukciju morala. Jer lakše je zlo infiltrirati u politiku, a zatim ju oškropiti. Ista scena se dogodila i na dvoru Pilata.

Ono što nisu smjeli kao vjernici, učinili su političkim kanalima, misleći da su tako ostali čisti.

Dakle, vjernici teško priznaju svoju malovjernost. Očito je puno lakše mijenjati cilj vjerovanja nego subjekt; sniziti boga nego povećati svoje shvaćanje.

Hrvat ne brani, dakle, vjeru, već slobodu i odgovornost pojedinca unutar društva koje se zove Hrvatska. Katolik ne brani Hrvatsku, već čovjeka unutar društva koje se prije svega zove čovječanstvo. Tada se može govoriti o de-ideologiziranoj religiji i politici. U protivnom se odgajaju samo stražari predziđa kršćanskog. To je trend koji se događa u već mnogim europskim zemljama, gdje vjernici postaju „crtači granica“. I njihovi križevi sve manje su simboli, a sve više dobivaju praktičnu svrhu.

“Bog u gorućem grbu”