Bonhoeffer – politička savjest kršćana u vremenu krize

Dietrich Bonhoeffer i danas ostaje snažno relevantan za sve one koji se, pozivajući se na Boga, jasno suprotstavljaju urušavanju ljudskih prava. Njegov stav i danas može nadahnuti – jer Bonhoefferova politička teologija ponovno odzvanja u crkvama, piše Dominik Blum.

9. travnja 1945. bio je jedan od mnogih crnih dana njemačke povijesti. Toga je jutra, prije točno 80 godina, Dietrich Bonhoeffer pogubljen u koncentracijskom logoru Flossenbürg. S njime su, po osobnoj naredbi Adolfa Hitlera, ubijeni i svi preostali sudionici zavjere od 20. srpnja 1944. koji do tada još nisu bili smaknuti: vojni časnici Wilhelm Canaris, Ludwig Gehre i Hans Oster, pravnici Karl Sack i Theodor Strünck, a istoga dana u logoru Sachsenhausen obješen je i Hans von Dohnanyi, Bonhoefferov šurjak. Georg Elser, „posebni zatvorenik Führera“, ubijen je u Dachauu hicem u potiljak.

„Bio je kristalno jasan u svojim uvjerenjima. Koliko god mlad, ostao je ponizan. Vidio je istinu i izgovarao je bez trunke straha“, zapisao je 1948. George Bell, anglikanski biskup Chichestera i Bonhoefferov bliski prijatelj. Njegov životni suputnik i biograf Eberhard Bethge vidi Bonhoefferovu teologiju neraskidivo povezanu s političkom odgovornošću, koju naziva „pothvatom djelovanja“. „Ono što je ‘uvijek’ istina, možda danas više nije istina. Bog nije ‘uvijek’, već upravo ‘danas’ – Bog.“ Tom se rečenicom Bonhoeffer jasno pozicionira: njegova teologija je politička. I upravo takva teologija danas je ponovno tražena, osobito nasuprot neokonzervativnim i desno-populističkim pozivima kršćanima da se politički povuku i šute.

Bonhoefferov stav može biti ohrabrenje za sve propovjednike i propovjednice – pa i na inauguraciji predsjednika – da prepoznaju istinu i izgovore je bez straha: da se pravda i milosrđe duguju i migrantima, i osobama koje nisu heteroseksualne, i svima koji žive u strahu. Bonhoeffer ostaje važan za svakoga tko se u Božje ime protivi eroziji europskih standarda ljudskih prava – bilo da je riječ o nasilnim protjerivanjima tražitelja azila na granicama „tvrđave Njemačke“, kako to zahtijeva AfD, ili o bilo kojem obliku institucionalne bešćutnosti.

Pritom se upravo protestantski kršćani često opiru pokušajima da se Bonhoeffer „kanonizira“. Ipak, za mene on ostaje jedan od najvažnijih svjedoka protiv straha od budućnosti. U svojoj poznatoj duhovnoj oporuci, zapisanom na prijelazu u 1943. godinu, Bonhoeffer piše:

„Vjerujem da nam Bog u svakoj nevolji želi dati onoliko snage otpora koliko nam je potrebno. Ali ne daje je unaprijed, kako se ne bismo oslanjali na sebe, nego jedino na Njega. U toj vjeri sav bi strah od budućnosti morao biti pobijeđen. Vjerujem da Bog nije neko bezvremeno Fatum, već da čeka na iskrene molitve i odgovorne postupke – i da na njih odgovara.“
(Rechenschaft an der Wende zum Jahr 1943)

Dominik Blum
Prijevod: Ivan Horvat