Božić i mi, odnosno kako se u Hrvata promijenio način proslave Božića

Božić u Hrvata u dvadesetom stoljeću bio je zanimljiv spoj praslavenskih običaja, luteranske građanske tradicije (kićenja bora, adventski vijenac od osamdesetih) i nekih izvorno hrvatskih elemenata kao što je živo bogatstvo božićnih pjesama.

Pred godinu dana napisao sam možda jedan od najdražih tekstova o Božiću i kako ga pamtim s kraja osamdesetih i s početka devedesetih. Nisam ga ovdje objavio i mislim da neću jer je preintiman. Pomalo me rastužio jer ljudi koje spominjem nisu među nama, npr. Jerko Fućak, fra Ilija Vrdoljak, Vito Belaj. Oni su svi povezani s mojim sjećanjem na moj dječji Božić.

Ah, taj zimski blagdan je baš nešto intimno, nešto lijepo, nešto što uvijek vuče u djetinjstvo. Mislim da je jedna od glavnih zadaća roditelja da djeci pruže prelijepe proslave Božića. O Božiću sam pisao redovno i opširno. Kada sam prestao raditi za PolitikaPlus krajem 2017., zadnja moja, 157. kolumna na tome portalu bila je baš o Božiću i promjenama božićnih običaja. Izvjesno je da se u odnosu na pred 35 godina Božić u Hrvatskoj sasvim drugačije slavi.

Iako su postkoncilske reforme skratile božićno doba, ono se još u osamdesetima među Hrvatima često završavalo pretkoncilski, Svijećnicom. Prve božićne pjesme tek su se čule na Badnjak, a danas već krajem studenog na radiovalovima može se čuti Mariah Carey i Wham (guglajte Whamageddon). Za rata je postalo popularno micati bor na Sveta tri kralja, jer tko je vidio imati okićenu kuću ili stan za tzv. pravoslavni Božić (ne postoji tako nešto kao pravoslavni Božić, postoje samo drugačiji crkveni kalendari), a nekako se taj suludi običaj ustalio do dana današnjega.

Advent je danas u službi kapitalizma, svaki grad se u Hrvatskoj natječe tko će imati bolji adventski sajam. Za vrijeme srednje škole put me često nanio u Salzburg na ovdašnju verziju sajma i moram reći da mi se jako sviđala, jer je imala zdravi omjer između nekakve zgodne pučke pobožnosti i potrošačkog mentaliteta. Generalno su Austrijanci oduvijek znali prodavati magiju Božića. Možda po prirodi sam sklon nekoj nostalgiji, ali ovi suvremeni adventski sajmovi jednostavno me ne vesele. Pred više od dvadeset godina zagrebački adventski sajam (započeo 1999.) bio je bliži ovom u Salzburgu nego ovoj današnjoj splačini. Kao predsjednik razreda sam jedne godine dobio zadatak kupovati božićne darove za profesore i za skromne novce što je razred sakupio, pokupovao sam svega i svačega. Inače, kao srednjoškolac za zadnji dan škole pred Božić imao sam neke svoje radosne tradicije.

U svojim starijim tekstovima vidljivo je da me živcira promjena običaja, ali jednostavno kapitalizam je pobijedio tradiciju. Nije da se, npr., katolički mediji ne bore protiv toga, ali osim bijesnih tekstova i principa “kako se usuđuju”, ne postoji nikakva stvarna volja da se rastumače hrvatski katolički običaji i da to dođe do širokih narodnih masa. Iskreno, nekako sam se pomirio s time jer je sasvim izvjesno da svako vrijeme stvara običaje i da na hrvatskim radiovalovima 27. prosinca više neće moći čuti nikakva božićna pjesma. Koliko god da ja želio drugačije. Bio je to dug proces jer još u devedesetima se nekako držalo starijih običaja. Jedan od suvremenih hrvatskih običaja odlazak je mlađih ljudi na izlazak poslije polnoćke. Hrvatski ugostitelji vrlo vjerojatno u noći s 24. na 25. prosinca zarade sasvim pristojnu cifru. Uostalom, nije ovo islamska republika da se ljudima brani alkohol.

S teološke strane, maleni Bog, Božić, ušao je u svijet, ne baš pretjerano elegantno, po svemu sudeći u staji (kako nam arheologija pokazuje, tadašnje kuće u Svetoj Zemlji imale su svojevrsno “parkiralište” za magarce, konje i sva “prijevozna sredstva” u prizemlju. Ako igdje treba Isusovo rodno mjesto, onda je baš tamo). Koncept da nekakav bog silazi s neba i rađa se u fizičkom obliku mnogim je antičkim religijama i filozofijama nezamisliv i uvredljiv (sasvim se dovoljno sjetiti kako je sveti Pavao prošao u Ateni kada je spomenuo tako nešto – većina je mislila da je sišao s uma). Zanimljivo je da kod Mateja nalazimo perzijske mage (zoroastrijske svećenike) koji se dolaze pokloniti Isusu (koji su uvijek u pravoslavnoj ikonografiji nepogrešivo pokazani kao Iranci, iako ih je tradicija pretvorila u kraljeve).

Djeci, zanimljivo, takav koncept nije nimalo stran – da Bog ulazi u svijet kao nemoćno dijete. Zato valjda djeca instinktivno vole Božić kao nijedan blagdan jer osjećaju Boga bliskim sebi. Isus u štalici je jedan od djece, on pripada njima, on je njihov prijatelj koji je imao nesreću da nije stigao u rodilište. Tu je snijeg, tu je sveti Nikola koji je postao Djed Božićnjak, tu su fini kolači, darovi, bor, božićna željeznica (koja je u Americi postala običaj da se slaže oko bora), radost, za starije je kuhano vino. Jednostavno, Božić je lijep i sve oko Božića lijepo, iako većina toga nema nikakvog biblijskog utemeljenja (lord-protektor Oliver Cromwell šašavo je u Engleskoj i Walesu ukinuo proslavu Božića 1647.).

Trebalo bi se sjetiti da je središte Božića ipak maleni Bog, Isus Krist, da nije sve u skupim fritulama i u ukrasima made in China. Ako su odrasli prestali vjerovati ili ih samo zanima zabava, neka barem djeci ostave ljepotu Božića. Neki pamte bolje, neki pamte lošije, ali nekako mi se čini da svi pamte proslave toga blagdana. Ako su Nijemci i Britanci mogli prestati pucati po sebi 1914., onda mogu i roditelji pružiti predivan Božić svojim potomcima.

Na kraju, ovako jedna povijesna sitnica: Stjepan Radić obožavao je Božić. Nadam se da će se svi veseliti Božiću kao što ga je taj velikan volio! Neka vam dijete iz Betlehema donese zdravlja, ljubavi i novca. Sve ostalo nekako će doći.