Božić: vrijeme kada se dobro jede, puno pije i slavi, ali i vrijeme kada Bog postaje čovjekom

Prije ovoga završnoga teksta, napisao sam tri različita teksta.

Jedan sam ostavio za neka bolja vremena, dva sam izbrisao jer su bili puni općih mjesta i sve je djelovalo kao da me netko puškom tjerao pisati o Božiću. Vjerujem da će ovih dana tiskovine i web biti prepuni takvih tekstova.

Glavna tema sva tri teksta bila su sjećanja.

Božić se vrti oko sjećanja; odnos prema Božiću se stvara u ranom djetinjstvu. Tekst koji nisam izbrisao bavi se mojim dječjim Božićima, dotiče se obitelji i župe u kojoj sam odrastao, fra Jerka Fućka (bibličara, ali čovjeka koji je znao s djecom kao nitko, a obožavao je Božić), fra Ilije Vrdoljak (dugogodišnjeg župnika, čovjeka koji mi je bio i ostao mjerilo što duhovnik treba biti), fra Ante Perkovića (čovjek koji je vodio pastoral prognanih Vukovaraca; moja župa je ujedno bila i ratna župa za Vukovar, Ilok, Hrvatsku Kostajnicu…). Čini mi se preintimnim za ovaj trenutak.

Ne znam tko se dosjetio pustiti drugi dio Blade Runnera („Istrebljivač“) na Novoj, ali čini mi se da nije mogao pogoditi bolje vrijeme nego pred Božić.

Izvornik iz 1982. i nastavak iz 2017. pripadaju nizu filmova koji se obojeni teološkom kršćanskom tematikom i rječnikom. Kristološki rječnik i novozavjetni motivi (uključujući i motive Božića) provučeni su kroz filmove, nešto što filmska kritika često ili namjerno ne vidi ili jednostavno nije u stanju prepoznati, iako je Blade Runner 2049 jedan od rijetkih kršćanskih obojanih filmova u mainstreamu zadnjih dvadesetak godina. Hrvatski televizijski prevoditelj (ili prevoditeljica) npr. nije bio u stanju prepoznati kada se u nastavku izravno citira Nicejsko-carigradsko vjerovanje, što govori koliko još napora predstoji na tome da se temelji, ali temelji kršćanske vjere apsolviraju u javnom prostoru.

Meni se čini kao da vidim neki utjecaj sovjetskoga klasika Uspon (zapravo bi trebalo prevoditi Uznesenje) iz 1977. ukrajinske redateljice Larise Šepitko, filma koji je osvojio Zlatnoga lava u Berlinu. Ali pitanje je koliko su suvremeni kritičari gledali sovjetske klasike.

Šepitko, njezin prijatelj Tarkovski i muž Elem Klimov vrlo vjerojatno su snimali usred komunizma filmove s kršćanskijom tematikom nego što su to radile njihove zapadne kolege.

Ako niste gledali dva „Istrebljivača“ (a prvi nadajmo se da jeste, jedan je od temelja ZF kulture osamdesetih), kod replikanata su nevjerojatno važna sjećanja na djetinjstvo. Ono što oba filma iskazuju da su sjećanja ono što čovjeka čini čovjekom, nešto što bi se dobar dio teologa mogao složiti, računajući koliko se puta u Starom zavjetu ponavlja fraza “Sjeti se!”.

Što je to čovjek, što je Bog, pogotovo kada je u pitanju Isus Krist, odredilo je prva stoljeća kršćanstva.

Sve što danas teološka struka objašnjava i brani, više-manje određeno je u tim prvim rimskim stoljećima. Na Zapadu se teološka misao razvija (pogotovo u odnosu na Istok gdje je stagnacija misli, kako je Bizant stagnirao pred napadima islama), dolazi do raznih obnova i reformi, ali temelj ostaje isti. Ukratko: temelj je Isus Krist, a ovako malo prošireno, kršćanska teologija svodi se na tumačenje Kristove osobe.

Kraj godine teško je doba kada se rade završni računi. Kada pišem ovaj tekst, koliko se nesreća izdogađalo, koliko je ljudskih života se ugasilo. Ne znam zašto baš u ovo zimsko doba nešto u čovjeku kada da otupi. Kao da su svi umorni. A zadnjih nekoliko godina, postoje dobri razlozi za umor.

Kada je Crkva nametnula Božić preko Mitrina dana (25. prosinca), tada je to bilo u desetom mjesecu, taj Mitrin dan ili Dan Nepobjedivog Sunca bio je jedan narodni blagdan koji je uvijek bio svečan, onako radostan. Uglavnom se prije cara Konstantina Božić slavio 6. siječnja, što je opstalo u nekim staroistočnim crkvama.

Specijalnost Crkve je da često stara vjerovanja jednostavno kristijanizira.

Teolozi, etnolozi, antropolozi i povjesničari često su svjesni da značajan dio svetaca srednjeg vijeka ili jednostavno nisu postojali, ili ako jesu postojali, onda je u njihovom kultu bilo uvijek spojena hrpa ranijih predaja. Nešto što prosječni vjernik, pogotovo ako ima svoga omiljenog sveca, ne želi baš čuti, a još manje prihvatiti. Zato često sve to ostaje u znanstvenim monografijama, raznim znanstvenim člancima i debelim zbornicima.

Uostalom, što bi se time postiglo? Oliver Cromwell, prvak puritanizma, kao jedan tvrdi kalvinist, jednostavno je sredinom 17. stoljeća ukinuo Božić kao blagdan u Engleskoj, Škotskoj, Walesu i Irskoj (ovo Irci nisu prihvatili). Ako se pitate zašto woke fanatici vole ukidati stvari, ima to nekoga jakog temelja u puritancima. Koje je pak Britanija redovno slala u Ameriku, nakon što su im dosadili. Brod Mayflower bio je napučen prognanim puritancima. Božić se tek vratio u Britaniju s njemačkim princem Albertom, kada se kraljica Viktorija zaželjela proslave Božića, pa su jednostavno uveli luteranske božićne običaje, koji su preko noći bili prihvaćeni, jer ljudi vole Božić.

Ljudi vole Božić, vole toplinu vole obitelj, vole sjećanja. Božić uvijek nosi u djetinjstvo. Ljudi žele zaboraviti sve teško u godini. Doduše, ipak treba podsjetiti da je Krist, kao svjetlost svijeta, došao među nas. Početak nije baš bio slavan (u štalici), ali sjećanje na njegovo rođenje itekako je živo.

Zato svima sretan Božić!