Božja ljubav bi trebala biti svjetionik u ovim gadnim vremenima

Bog bezgranično voli ljude.

To nije puka fraza, nego temelj (što bi Duda-Fućak rekli, ugaoni kamen) svega što kršćanstvo bi trebalo biti – neiscrpna, nesebična ljubav Stvoritelja prema svojim stvorenjima, čak i kad ona skrenu s puta.

U Bibliji, od Postanka do Otkrivenja, ta ljubav se provlači kao crvena nit; Bog stvara čovjeka po svojoj slici, oprašta mu pad, šalje Sina da ga spasi. Ivanovo evanđelje nam govori: “Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.” (Iv 3,16). Ta ljubav nema granica – ne ograničava je ni grijeh, ne gasi je ni nevjera masa, ne slabi je vrijeme.

Ali što kad ti ljudi, ti isti koje Bog voli, uzmu tu slobodu koju im je dao i pretvore je u oružje protiv sebe i drugih? Jer, budimo iskreni, ljudi baš nisu uvijek najbolji. Povijest nam to pokazuje s brutalnom jasnoćom, a ratovi su najcrnji dokaz. Uzmimo Prvi svjetski rat – četiri godine rovova, blata i milijuna mrtvih, samo zato što su carstva htjela dokazati tko je jači. Milijuni mladića, među njima i naši Hrvati s polja Panonije i brda koja se prostiru od Žumberka do Hercegovine, sa cijeloga Jadrana, iz Bačke i Bosne, završili su u rovovima Galicije ili na Soči. Zašto? Jer su carevi i generali htjeli crtati nove granice na zemljopisnim kartama, a cijena su milijuni i milijuni mrtvih. Zar je to dostojno Božje ljubavi?

Zatim Drugi svjetski rat, još mračniji, još gori. Holokaust, logori, bombe na gradove, opet milijuni života ugašeni jer su ljudi odlučili da mržnja i moć vrijede više od života. U Hrvatskoj, ustaše i partizani, svatko sa svojim “višim razlogom”, pretvorili su sela u groblja. Jasenovac i Bleiburg nisu puka geografija, to su imena koja i danas mnoge peku. Sloboda koju je Bog dao postala je alat za uništenje.

Pa ipak, unatoč svemu, Božja ljubav je jača od ratova. Ovo nije jeftina utjeha za naivce, nego je to nada utkana u povijest. Nakon Prvog svjetskog rata, iz pepela rovova izrasla je kakva-takva nada u obliku nesposobne Lige naroda. Iako nedvojbeno nesavršena, trebala je biti prvi korak prema miru. Nakon Drugog svjetskog rata, Ujedinjeni narodi su isto bili znak nade za bolje sutra. Pomirenje Europe, stvaranje njemačko-francuskog saveza, pokazali su da kršćani mogu učiti iz svojih padova i svojih grešaka, barem donekle.

U Hrvatskoj, usred Domovinskoga rata, ljudi su molili kako su znali i umjeli, što u crkvama, što u podrumima, moleći Boga da im da snagu za preživjeti. Bog nije spriječio rat, ne zato što ne može, nego jer nam ostavlja slobodu, čak i kad je zloupotrebljavamo. Teško je to probaviti, znam. Ali Božja ljubav nije pasivna. Ona je sila koja liječi rane, podiže ruševine, vraća svjetlo tamo gdje je tama progutala sve. Kad je svijet bio crn, pojavili su se oni koji su dijelili kruh gladnima, davali dom prognanima i izbjeglima, pisali pjesme dok su bombe padale. To je Božja ljubav na djelu – tiha, ali nezaustavljiva.

Križ je najveći dokaz. Isus, Bogočovjek, umire za one koji ga pribijaju na drvo. Ratovi su ljudski grijeh u punom smislu, pred nama stoji mržnja, pohlepa, strah – ali križ pokazuje da ništa nije jače od Božje milosti. Prvi svjetski rat ipak je završio u studenome 1918. Drugi svjetski rat bio je gotov u kasno ljeto 1945. Svaki put, ljubav je nadjačala uništenje. Bog ne odustaje od nas, čak ni kad mi odustanemo od sebe.

Božja ljubav je poput potoka koji traži svoj put kroz stijene, ne vidiš ga, ne čuješ ga, ali tu je – na kraju mijenja sve. Dok ljudi pale i ruše svjetove, Bog ih gradi iznova, korak po korak, srce po srce. Teško je sve to u ovome svijetu pokošenom kaosom. Nada nije samo lijepa riječ ili puka želja da “bude bolje”. Nada je sila, dar Božji, nevidljiva nit koja nas veže za sutra, čak i kad danas izgleda beznadno.

Danas bi opet bogataši i moćnici crtali nove granice. Svijet sve više izgleda kako ga je davne 1992. opjevao kanadski bard Leonard Cohen u svojoj pjesmi “The Future” (“Budućnost”): Give me Christ or give me Hiroshima! (Dajte mi Krista ili Hirošimu!). Kako je krenulo, bliži smo Hirošimi. Ali ipak, nadajmo se i neuništivoj Božjoj ljubavi.

Nada nije samo za velike povijesne trenutke. Ona bi trebala biti i u malim stvarima – u majci koja moli za bolesno dijete, u svakom čovjeku koji podijeli svoj obrok s onim koji ga nema, u glasnoj pjesmi onih koji su ostali bez svega. To je Božji glas koji nam šapuće: “Drži se, ne daj se, ima sutra!” I dok svijet tone u očaj, nada nas vuče gore, poput svjetionika u oluji. Jer Bog nas nije ostavio – s njim uvijek postoji novi dan.