Caru carevo, Bogu božje

Evanđelje današnje nedjelje smješteno je u ambijent velike napetosti: Isusu je ostalo još nekoliko tjedana zemaljskog života.

U današnjem Evanđelju čitamo o koaliciji farizeja i herodovaca. Neprirodna simbioza, mogli bismo reći. Farizeji, strogi legalisti, nadobudna su separatistička grupa. Jedini im je autoritet Mojsijev zakon. Herodovci su, s druge strane, pristaše Herodove dinastije te suradnici i simpatizeri rimskog okupatora. Jedini im je autoritet – vlastiti džep. Farizeji ih smatraju „nečistima“. Uglavnom, herodovci i farizeji su dvije političke frakcije posve oprečnih pogleda na društveno-političku situaciju u Palestini onog vremena i zakleti neprijatelji. Ali evo sad su na istoj strani. Udružio ih je Isus. I jedni i drugi se već duže vrijeme žele riješiti neugodnog kritičara, pa su ovaj put pomno smislili verbalnu zamku koja će im pomoći da Isusa prokažu kao prijetnju Rimu i židovskom establišmentu.

Pavao je rekao da je ljubav domišljata. Ali, kako tek mržnja može biti domišljata: znamo što sve ljudi mogu izmisliti da se drugome osvete, da drugomu učine zlo.

Boje se doći sami pa šalju Isusu svoje špijune koji mu lijepim i primamljivim riječima postavljaju zamku: “Učitelju, znamo da si istinoljubiv i da zaista poučavaš putu Božjemu, da ne mariš tko je tko jer nisi pristran… Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?”. Bili su uvjereni: koji god odgovor dao, zamjerit će se ili ljudima ili caru. Isus prepoznaje njihovu namjeru i kaže im: “Licemjeri, zašto me kušate?” (Mt 22, 18).  Nakon što je đavao kušao Isusa u pustinji, njegovu su ulogu preuzeli jeruzalemski moćnici. Njihovi komplimenti zaista stoje. Zanimljivo je da nam upravo ovi licemjeri, kako ih Isus naziva, nude recept istinskog kršćanstva: “Budi istinoljubiv i ne gledaj tko je tko – ljubi sve…”

Isusov je odgovor na ovo škakljivo pitanje zaista remek-djelo. Prvo naglašava licemjernost pitanja i iskvarenu namjeru. Kad su mu na njegovo traženje pokazali novčić, upita ih: “Čija je ovo slika i natpis?” „Carev“, odgovorili su. A Isus im reče: “Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.” Ostavio ih je bez teksta. Opet su izgubili bitku na vlastitom terenu.

Ovu verbalnu zamku židovske koalicije treba gledati u kontekstu života i smrti, a ne uglađene akademske rasprave. Od cijelog ovog odlomka najbolje je upamćen Isusov odgovor koji se lako pamti: “Caru carevo, Bogu Božje”.

Malo je biblijskih rečenica koje su imale tako kataklizmičke posljedice kao ova Isusova naizgled jednostavna rečenica.

Bez obzira na to koliko su svjetovna i crkvena vlast u zapadnoj kulturi znale biti ujedinjene, njihova (službena) unija nikad nije bila u Isusovom duhu. To je čak donekle i oblikovalo i našu svijest. Što god da se događalo, nedjelja je bila Gospodnji dan i dan odmora za sve. Bez obzira na to što su mnogi vladari imali totalitarne aspiracije, svakome je od njih bilo jasno da se božanska čast mogla iskazivati samo Jednom i Vječnom.

Kakvo je danas stanje? Za nas, građane i kršćanske globalnog Sjevera, pitanje lojalnosti “sekularnoj” državi više nitko ne dovodi u pitanje. Istina, nitko od nas ne voli plaćati poreze, ali “car” nam je danas koliko-toliko prisiljen polagati račune. Barem na onoj deklarativnoj razini. Jer mnoštvo može teoretski već na sljedećim izborima odlučiti da je “car doista gol” i maknuti ga s njegove pozicije. No, što točno pripada Bogu? Budući da pri pokušaju odgovora moramo pogledati u svoju najdublju nutrinu i u svoje srce, nije lako odgovoriti na ovo pitanje.

Osim toga, svatko tko ozbiljnije razmišlja o Bogu i o svijetu, brzo će uvidjeti da je Boga nemoguće misliti bez ovog svijeta.

Živimo u svijetu i sa svijetom i logično je da ćemo se kao suvremenici baviti “svjetski” relevantnim pitanjima.

Kada kažemo “dati Bogu božje”, je li to znači da ovaj nepojmljivi svemir, u kojem se nalazi naš mali plavi planet, koji je plod božanskog nauma, trebamo tretirati s poštovanjem i oprezom? Gdje je uopće granica između legitimne upotrebe zemaljskih dobara i njihove zloupotrebe?

Novčić koji je ponuđen Isusu kao test čini se i težak i izlizan. Čini se da i u našem “potpuno drugačijem” vremenu vrijedi ono da “ovaj svijet nije dovoljan”. “Svijet nije dovoljan” (1999.) jedan je od naslova filma iz serijala o Jamesu Bondu.

Dati Bogu ono što mu pripada odnosi se istovremeno i na taktičku distancu od svijeta i na oduševljenje svijetom u kojem živimo.

Distanca je bitna zato što u ovom svijetu nije sve samo materijalno i na prodaju. Nematerijalne su i naše molitve i naša sjećanja, ali i naše snebivanje nad čudima ovoga svijeta. Na taj se način stvara upravo onaj „nešto drugačiji svijet“ koji pomaže preživjeti drame i tragedije ovog svijeta. Istovremeno nam je potrebno i oduševljenje svijetom, jer upravo nam je taj svijet darovan.

Kršćanstvo i evanđelje nikad nisu ni bili namijenjeni onima koji se boje postavljati pitanja i tražiti smisao. Isus svojim odgovorom potiče i nas da uvijek bdijemo nad ravnotežom i da nijednoj od glavnih institucija ne dopustimo potpunu kontrolu nad nama. Ni “caru”, kojem ne moramo više podnositi račune o našoj nadi i ljubavi, ali isto tako ni vjerskoj zajednici koja na našu štetu često bira ostati zarobljena u svojoj prošlosti.