Christoph Quarch: Religioznost i religija

Treba paziti da se religioznost ne miješa s religijom – živa unutarnja veza čovjeka s dubljom dimenzijom života s organiziranom vanjskom formom te veze.

To je, u svakom slučaju, poanta jednog od najvažnijih djela o religiji koje je i danas vrijedno čitanja. Već sam naslov otkriva njegovu privlačnost: „Govori o religiji upućeni učenima među njenim preziračima“. Autor tog djela je Friedrich Schleiermacher; atipičan protestantski pastor, jer je bio ljubitelj grčke filozofije koja ga je nadahnula za njegova filozofska razmatranja o religiji. Schleiermacher započinje svoja razmatranja radikalnim ograničavanjem područja djelovanja religije. Niti je zadaća religije formulirati nepromjenjive istine o svijetu ili vječno važeće dogme, niti joj je uloga postavljati moralna pravila i zapovijedi. Pronalaženje istine stvar je znanosti, dok je uspostavljanje etičkih smjernica zadaća moralne filozofije. Kad su inkvizitori nekoć optuživali znanstvenike i istraživače za krivovjerje jer su se usudili dovesti u pitanje crkvene tvrdnje o istini, to je u Schleiermacherovim očima bilo jednako izdaji religije kao i nastojanja crkava da se nametnu kao moralne autoritete koji misle da moraju upravljati ljudskim životom. S religijom to ima malo veze jer – kako kaže Schleiermacher – „njena suština nije ni razmišljanje, ni djelovanje, već kontemplacija i osjećaj“. On ide i korak dalje te dodaje: „Religija je osjećaj i ukus za beskonačno.“

Osjećaj i ukus, dopuštanje da te obuzme beskonačno. To je ono na što se religioznost zapravo odnosi. Riječ je o uspostavljanju veze s dimenzijom stvarnosti koja je šira i veća od uskog horizonta naše osobne identiteta. Riječ je o tome da se prepustimo daru života sa svim njegovim neizvjesnostima – da ozbiljno prihvatimo činjenicu da nemamo kontrolu; da shvatimo da ne možemo sami stvoriti smisao našeg života. Svi ti često napeti napori kojima pokušavamo oblikovati svijet i život prema našim željama i zamislima ispare u srcu čim ga ispuni osjećaj i ukus za beskonačno. Je li „beskonačno“ nazvano „Bogom“, „Alahom“, „Duhom“ ili „Nebom“, nije bitno. Važno je da nas obuzme dimenzija života koja nam nije dostupna, koju nismo stvorili, ali o kojoj na neki način ovisimo jer smo od nje dobili život kao dar. Religioznost znači uvijek iznova otvarati se toj dimenziji u zahvalnosti i ljubavi, dok istovremeno kažemo zbogom svakoj egoističnoj usmjerenosti na sebe i svim dogmatskim i etičkim tvrdnjama o istini – kako bismo se uskladili s osjećajem beskonačnog. Zbog toga možemo, ali i ne moramo, ići u crkvu.

Iz knjige: Christoph Quarch, „Der kleine Alltagsphilosoph“.