Čovjek i svijet u nesporazumu

Čovjek više ne ili razumije svoj svijet ili se s njim nalazi u velikome nesporazumu.

S jedne strane odustaje od svijeta i sve doživljava kao znak propasti ili je s druge strane spreman prihvaćati teorije i zaključke koji nemaju više veze sa zdravim razumom – samo da ne mora napuštati svoju poziciju, da ne mora prihvaćati i naučiti razumijevati drugoga. U oba slučaja se čovjek otuđuje od svijeta i od svoga bližnjeg.

Prošloga tjedna u Markovu smo evanđelju slušali o događaju ili čudu smirivanja oluje. Zanimljiva je rečenica koju Isus izgovara prije nego se s učenicima ukrcao na lađu: „Prijeđimo prijeko!“. Taj zahtjev za prelaskom na drugu stranu, na drugu obalu jest konstantan u Božjem odnosu s ljudima. Napuštanje sigurnosti i ulazak u vodu, gdje je jedini faktor preživljavanja samo povjerenje.

Dobro je se u ovome kontekstu prisjetiti stihova pjesme „Suzanne“ Leonarda Cohena u kojima je, između ostalog, opjevao i Isusa kao moreplovca. Stihove ću ovdje slobodno prevesti s engleskog:

I Isus bješe mornar
kad je hodao po vodi
I dugo je promatro
sa svog usamljenog tornja.

I kad vidje da ga samo
utopljenici pravo spaze.
Reče: “Svi će ljudi u mornare
da im more spere putokaze”

Isus je svjestan da se povjerenje uči tek u napuštanju konstrukata sigurnosti. Jer nesigurnost nastaje u nutrini čovjeka, ona je čovjekova reakcija straha da će nešto izgubiti. Naravno da čovjek teško priznaje da na nepoznato reagira strahom, ali kad mu se postavi nekoliko potpitanja, na površinu uvijek zapravo ispliva strah za ono što čovjek smatra svojim i ugroženim. A Isus pita: što to može izgubiti čovjek koji svoj život stavlja u ruke Gospodara života? Kada pobijedi taj svoj posljednji strah – strah od gubitka – čovjek je u stanju spaziti ili naslutiti svoju slobodu, svoje biće i svijet onakvima kakvi jesu.

Sve „prijeđe preko“ i otkriva svoju neprolaznost i svoju preobrazbu.

Umirivanje valova stoga ne znači ukidanje mora. Ne znači, preneseno, ukidanje svijeta i njegovih izazova. Nego ukidanje panike koja nastaje u nama. Panike koju izaziva naš gubitak preglednosti spram svijeta. Suočeni s masom problema, nesporazuma, novih i drugačijih kultura, uvida, spoznaja i ljudi zapadamo u paniku nepreglednosti. Svijet ne paše više u okvire u kojima smo se sklonili. Stoga odbacujemo sav višak, samo da ne razbijamo okvire. Jer mislimo da oni čuvaju sliku i svijeta i Boga. Ali ni svijet, a pogotovo Bog, ne stanu u okvire jedne slike. I dobro da je tako jer ničiji „zidovi” stoga ne mogu polagati pravo na njihovo totalno posjedovanje.

Što je nemirniji svijet, to se čovjek radije sklanja pod strehe, pod čvrste strukture, na “sigurno”. Uvijek u teškim vremenima profitira sigurnost nauštrb slobode. Zatim se sigurnost ispolji u eksploziji potisnutih strahova i zapravo stvarnost i svijet još jače “uznemiruje” i čine nesigurnom i otuđujućom. Sigurnost je rad na “moći”, a sloboda rad na “biti”. U takvim vremenima, svjedoci smo, prvo stradaju slobode i društvene manjine. Zapravo sve ono što čvrstim strukturama inače nudi izlaz iz samih sebe. Što na neki način negira njihovo pravo na apsolutnost. U mirnim se vremenima „drugost“ naravno tolerira, u nemirnim pak služi kao žrtveni jarac. Slikovito kazano: što na betonskim zgradurinama činilo je balkone i terase, sada biva zazidano, zamračeno, zapušteno. Biti “izvan”, na pučini, nije više poželjno.

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ pita Isus svoje na lađi.

On opasnost ne vidi u valovima, nego bojažljivosti učenika, njihovom nepovjerenju da i valovi pripadaju njemu.

I naposljetku sve ono što se i danas nama čini kao „valovi“ koji nas zapljuskuju te ugrožavaju i ruše naše kule od pijeska. Isus nas uči da ne ustrajemo u pješčanim kulama, nego svoje temelje gradimo u Bogu. Tada nikakav naš identitet ne može biti ugrožen. Ne jer nema valova, nego jer nema bojažljivosti. Tada nas ne može ugroziti ničija drugačija vjera, izgled, drugačije životno iskustvo, drugačija seksualnost, itd. Ugroziti nas može naše obožavanje sigurnosti. Tko oko sebe gradi zidove i kule, taj će lako izgubiti preglednost spram svijeta –jer on svijet promatra kroz špijunke i uvijek sa sigurne udaljenosti.

„Prijeđimo prijeko!“ poziva naprotiv na susret, na perspektivu izbliza – tada će nam mnogi izazovi svijeta prestati značiti propast i nećemo zapadati u paniku identiteta. Slobodno povjerenje i sloboda od straha – zato bi nas Isus poslao u mornare. Da se suočimo s valovima, da ne bježimo od svoga svijeta. Jer samo tada ćemo naučiti da i valovi pripadaju njemu. I da razlog našim strahovima leži u nama.  Jer nepreglednost svijeta može nadilaziti naše shvaćanje i prihvaćanje, ali ne i Božje. Stoga on i zahtjeva od nas povjerenje. Da odnos prema svijetu i drugim ljudima ne gradimo sudačkim čekićima, nego „prelaženjem prijeko“ i približavanjem – Božjim načinom.

Svijet, to valovito more, neće postati pregledniji ako ga poravnamo po svojim mjerilima sigurnog kopna, nego ga moramo oploviti, štoviše prehodati – i to kao glasnici vijesti koja druge oslobađa strahova, a ne koja sama živi u vječitom strahu o drugih.