Čovjek je najvažniji u Božjem stvaralačkom planu – sve ostalo je nebitno

Sve manje pratim loše vijesti.

Kao netko tko radi preko deset godina u i oko medija, mislim da je to izvjesna kritika pojedinih medija. Biti kršćaninom znači primarno biti čovjekom evanđelja, odnosno doslovce na hrvatskom biti čovjekom dobre vijesti, a ta dobra vijest kaže da je Krist došao otkupiti i spasiti svijet.

Kako spojiti svaku ružnu vijest s činjenicom da svaki kršćanin, bio teološki obrazovan ili ne, treba biti optimističan u ovakva vremena.

“Vidjeh sotonu, gdje spade s neba kao munja. / Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade.” (Luka 10,18). Prvo je Šarićev prijevod, a drugo Duda-Fućak. Kod Luke i kod Pavla (Efežanima) pomalo začuđujuće vragovi operiraju iznad zemaljske kugle, to je stvar židovske izvanbiblijske apokaliptike, ali činjenica da je poraz vraga zagarantiran. U ovo naše doba puno više padaju po ukrajinskim civilima i braniteljima jeftini sjevernokorejski projektili i iranski dronovi samoubojice iz ruskog arsenala nego što vidimo sotonu kako pada.

Ne mogu se ne prisjetiti stihova Alije Hafizovića (novinara i prvog pjevača Indexa) za Kemala Montena: “Napiši jednu ljubavnu, nek’ nešto novo bude, samo nek’ nema suza, na to smo navikli ljude…”, jer čini mi se da moram nešto napisati, a kako je krenula ova godina, nije da baš nešto imam inspiracije i ruže baš ne cvjetaju, štoviše, opet se možemo pozvati na stihove Jasenka Houre i ustvrditi “Ni da masline u Palestini baš ne listaju”, a trebalo bi biti kršćanski optimističan.

Kada smo na području Svete Zemlje, islamski svijet generalno misli da bi Izrael trebalo uništiti, nešto što poslije holokausta nije opcija za Zapad. Treba reći da dokle god postoji Amerika i jedna velika protestantska većina u Americi, Izrael će postojati, jer iz pozicije neoprotestantskih američkih crkava opstojanje Izraela je jedna od važnijih točaka američke kršćanske teologije. Tu se bez pardona može govoriti o kršćanskom cionizmu koji je povezan s mnoštvom američkim protestantskih denominacija koje smatraju da kao jedan od preduvjeta da se Krist po drugi put vrati, Izrael se mora obratiti. A kako bi se Izrael obratio, prvo mora postojati, a njegovo postojanje treba braniti svim sredstvima, uključivši i vojnima. Izrael  je žilava država.

Ne treba biti pretjerani stručnjak u geopolitici kako bi se vidjelo da religija igra veliku ulogu u svjetskim sukobima, koja doduše nije presudna, jer u svakome sukobu ipak je prvenstveno u pitanju novac i pohlepa, što nas opet vraća na Isusove riječi “Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.” (Matej 6,24)

Dok šverceri ljudima guraju svjetsku sirotinju u Europsku uniju koja jednostavno ne može više primiti nikoga (više-manje je jasno da, ako je AfD najjača opcija po anketama, onda doista nešto ne štima u Njemačkoj i Europi, Angela Merkel po svemu sudeći je bila u krivu po mnogim pitanjima – emigracija i Rusija se nekako ističu najviše), dok širom svijeta bukte ratovi i sukobi, dok postoje logori u svijetu (dovoljno je pogledati u smjeru Kine i kineskog postupanja sa svim vjerskim manjinama), dok se Europa igra odvajanja otpada i bavi zelenim ludilom i razne elite pokušavaju uništiti europski agrar (je ćemo valjda svi jesti kukce, kako da ne), dok Rusi pokušavaju izbrisati Ukrajinu s lica zemlje, trebalo bi dati ljudima barem nekakvu sitnu nadu da se nećemo probuditi u nuklearnom ratu jer su Rusi procijenili da Zapad ne propada dovoljno brzo od vlastite gluposti.

Srećom, propalo je Zapadno Rimsko Carstvo, zapadna civilizacija i zapadno kršćanstvo je preživjelo. Propao je Bizant, opstala je pravoslavna kultura i pravoslavlje. Doduše, na nekim područjima, primjerice Kina, carskom zabranom 845. nikada se nije obnovilo autohtono kršćanstvo u takvoj snazi u kakvoj je bilo od sedmoga do devetoga stoljeća. Kršćanstvo sjevera Afrike, koje je dalo jednoga Augustina Aurelija, nakon islamskih osvajanja postalo je do 12. stoljeća nebitna manjina.

Kršćanstvo raste u Africi, primjerice u Južnoj Africi ima oko 43 milijuna kršćana, ali to je država u kojoj vlada korupcija i težak kriminal, zemlja koja poslije aparthejda nije još uvijek stala pravo na noge, ne mogu se sjetiti da sam čuo za ijednog važnijeg južnoafričkoga teologa. Nije da baš nešto Europa daje pretjerano popularne i umne teologe, a sve poznatije teološke face doslovce su prastare,  relativno nedavno (2022.), umro je najpoznatiji pravoslavni teolog engleskoga govornoga područja Kallistos (Timothy) Ware, teško može se naći netko njemu sličan i toliko utjecajan.

Ova kriza nije od jučer.

Može se povući jedna pravocrtna linija od Prvoga svjetskoga rata u kojem je ubijanje bilo dovedeno na višu razinu besmisla, mnogi povjesničari sve više ne odvajaju Drugi svjetski rata od Prvoga. Besmisao klaonica rovovskoga ratovanja i npr. nacističke industrije smrt ili sovjetskih gulaga neugodno je spojiti s time da je čovjek stvoren od Boga. Teološki gledano čovjeku je dan izbor hoće li činiti dobro ili zlo. Razvitkom suvremene tehnologije pronašli smo fenomenalne načini uništavanja svojih bližnjih. Uništavanje europske poljoprivrede je isti zločin kao npr. sovjetski gulag.

Teško se iz Hrvatske može djelovati na svjetske događaje. Ali, ako se većinski smatramo kršćanima, katolicima, trebali bismo bolji prema svojim bližnjima, prema svojim susjedima, prema svojim suradnicima, prema svakome, počevši od siromaha. Jer Krist je radosna vijest, koliko da se svijet trudio dokazati suprotno. Kršćanstvo treba biti glasnije.