Crkva bez optimizma je mrtva crkva, Crkva zatvorena u sebe nije crkva

Nikada ne shvaćam one teologe koji se zalažu za malenu slabašnu crkvu koja, kao, čuva nekakve vječne filozofske istine pred prljavim svijetom.

Rano Augustinovo duboko nepovjerenje prema ljudskoj prirodi proizlazi iz njegovog vlastitoga života. Jedan od najvećih svjetskih mislioca bio je nepopravljiv u svojim mladenačkim zabludama, ali iz nekoga razloga svi zaboravljaju starijeg zreloga Augustina, čovjeka pomirenoga sa sobom. Svakako preporučujem svima da negdje nabave barem engleski prijevod De bono coniugali (hr. O dobrobiti braka) jer teško da ćemo ikada doživjeti hrvatski prijevod. Jedna od najzabavnijih rečenica koje sam zapamtio u tome Augustinovom djelu je da Krist ljubi Crkvu kao što biskup ljubi svoju suprugu. Da, u petom stoljeću očito je da su se biskupi još ženili. No, o celibatu drugi put. Napisao sam predivan tekst o toj temi, ali neću ga objaviti, barem dok ne emigriram. A planiram ostati u Hrvatskoj, pa tekst vrlo vjerojatno nikada neće vidjeti svjetlo dana. Ukratko, u zadnjih 175 godina hrvatski rimokatolički svećenici tri puta su javno tražili ukidanje celibata.

Crkva od samih početaka ima teških problema s likovima koji bi se samozatvarali, bježali od svijeta, živjeli na kruhu i vodi, činili sve zlovoljnima i nesretnima. Zašto baš Ivan ili pisac Ivana (da budemo teološki točniji) kreće s Kanom Galilejskom? Zašto Isus sjedi na svadbi s majkom i učenicima? Zato da bi se vidjelo da Isus nije bježao od svijeta, da se veselio, da je pio vino, da se družio s ljudima, da je kao dobar Židov bio slab na svoju majku, da je živio u tome svijetu, a ne izvan svijeta. Isus i apostoli nisu se povukli u neku zabačenu selendru i kontemplirali vječne istine. Da su to napravili, danas nitko ne bi čuo za Isusa Krista.

Crkva živi u svijetu, Crkva se bakće sa svijetom, Crkva mijenja svijet, kršćanstvo oblikuje kulturu, stvara prostor slobode.

Temeljna društvena vrednota kršćanstva je sloboda. Kao što Isus to izričito kaže: Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni. (Iv 8,36). Doduše, sveti Pavao nas podsjeća da iako je sve slobodno, da baš i nije uvijek korisno (1 Kor 10,23), ali pozvani smo na slobodu. Tražiti ograničenja za bilo koga ili bilo što, krasti i smanjivati slobode nekome, to je izravno negiranje Krista. A kako je Goethe progurao taj koncept kroz Fausta, sila koja negira je vrag.

U teološkom smislu, Crkva vjerovanjima i dogmama ograničava sebe; svaki teolog djeluje u sklopu nekoga sustava teološke misli. Nicejsko-carigradsko vjerovanje svojevrsna je legitimacija svakoga kršćana, a još više teologa, ono je temeljni dogovor, praugovor svake kršćanske vjere, iako Svjetski savez crkava (WCC) prima u članstvo svaku crkvu koja ispovijeda da je Krist Gospodin, tj. Bog i Spasitelj. RKC, iz vlastitoga samorazumijevanja, ne može biti član WCC-a.

Martin Luther probao je živjeti kao najbolji redovnik na kugli zemaljskoj. Postio je kao lud, držao se svih regula svoga augustinskoga reda, bio je oličenje najboljeg redovnika u Njemačkoj, ali u jednom trenutku je shvatio da se vlastitim snagama ne može postići ništa, da je jedino Krist taj koji opravdava i daje spasenje. A zbog toga treba biti radostan i sretan.

Kršćani koji nabacuju patničko lice, kršćani kojima sve smeta, kršćani koji misle da se društvo treba zatvoriti u nekakav čudesan sustav u kojem bi svi bili fini i pristojni, bezgrešni i dobri, to su istinski nesretni ljudi kojima je promaknulo puno toga ispred oči. Uostalom, anđeli su ti koji su se pobunili protiv Boga. Treba ograničiti neke stvari, smrtnu kaznu, diskriminaciju po svakoj osnovi. Ali treba stvarati društvo u kojem cvate sloboda.

Jedino i samo jedino na područjima s kršćanskom kulturom razvila su se opća ljudska prava. Logika križa stvorila je prostor slobode. Naravno, sloboda i anarhija nisu ista stvar. Kršćanstvo je stvorilo pravni okvir dok je rimsko (bizantsko) pravo jedna od najvrednijih tekovina kršćanske civilizacije. Naravno, ne postoji perfektna država, ali nitko živ ne želi emigrirati u islamske despocije ili u Rusiju – svi idu na kršćanski Zapad.

Crkva nije crkva, ako nije masovna, ako ne zalazi u svaki aspekt društva, ako za isti stol ne dovodi bogate i siromašne, ako za isti stol ne dovodi žene i muškarce, ako za isti stol ne dovodu djecu i starce, ako za isti stol ne dovodi one koji bi se inače na ulici zaobišli u velikom luku. Crkva je ta koja u Kristu spaja nespojivo.

Teška su vremena. Ma nemoj! A kada to nisu bila teška vremena? Po stoti put, cijela povijest teologije je povijest sukoba ideja; povijest je sukob crkve/crkvi i države; povijest je briga, suza i patnji. Ispada da “veliki” i navodno “pobožni” kršćani su hrpa kukavica koji bi bježali od svijeta. Kršćanin koji bježi od svijeta zapravo nije kršćanin. Dovoljno se sjetiti proroka Jone. Od Boga se ne može pobjeći. A Bog nije u planini, u prirodi, Boga se jedino može sresti među drugim ljudima.

Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste! (Mt 25,40)