Crkveni povjesničar: Franjo je želio pokrenuti mnoge promjene
Tockazarez.hr
25.04.2025
KNA/CPPGiuliani Alessia
Papa Franjo često je doživljavan kao karizmatik – no zapravo je snažno promišljao u okvirima institucionalnih struktura. Crkveni povjesničar i stručnjak za povijest papinstva Jörg Ernesti govori o nasljeđu pape Franje, njegovim reformama, izazovima, ali i o tome što će od njegova pontifikata ostati u pamćenju Crkve i svijeta.
U posljednjim tjednima govorilo se o poboljšanju njegova zdravstvenog stanja. No na uskrsni ponedjeljak ujutro stigla je vijest: papa Franjo je preminuo. Augsburški profesor srednjovjekovne i moderne crkvene povijesti Jörg Ernesti, ugledni poznavatelj povijesti papinstva, u ovom intervjuu smješta Franju među njegove prethodnike i iznosi što iz crkvenopovijesne perspektive čini ovaj pontifikat iznimnim.
Profesore Ernesti, papa Franjo je preminuo dan nakon što se na Uskrs još jednom pojavio u javnosti. Što Vam je prvo prošlo kroz glavu kad ste čuli vijest?
Ernesti: Njegov je pontifikat završio gotovo simbolično – kako je i započeo. Počeo je povijesnim posjetom Lampedusi, gdje je susreo afričke migrante koji su pokušavali doći u Europu. I završio temom migracija: na uskrsnu nedjelju primio je američkog potpredsjednika JD Vancea, jednog od ključnih zagovaratelja politike „pushbacka“ prema migrantima iz Latinske Amerike. To nosi određenu ironiju povijesti.
Koji je pojam, prema Vama, najprimjereniji za opis pontifikata pape Franje?
Ernesti: Rekao bih: papa iznenađenja. Papa neočekivanog. Od prvog dana iznenadio me način na koji je svjesno kršio protokol i liturgijsko-ceremonijalna pravila. No ono što je posebno bilo iznenađujuće bile su i velike odluke koje nitko nije predvidio: sinode koje je sazivao, osobito ona o sinodalnosti, te reforma Kurije – koja još uvijek nosi potencijal za duboke promjene.
Neki ga vide kao reformatora, drugima je otišao predaleko, treći su pak ostali razočarani. Tko je u pravu?
Ernesti: To je složeno pitanje. Katolička Crkva je golema i spora institucija, kulturno raznolika, s posve različitim očekivanjima. Ipak, vjerujem da je papa Franjo u mnogim temama više potaknuo procese nego što ih je dovršio – i to je, po svemu sudeći, bila njegova namjera. Uzmimo primjer sinode o obitelji i temu civilno ponovno vjenčanih razvedenih osoba. Nije donio revoluciju u katoličkoj seksualnoj etici, ali je otvorio prostor za razgovor o ranije zablokiranim temama.
Spomenuli ste da reforma Kurije nosi „eksplozivni potencijal“. Na što konkretno mislite?
Ernesti: Pavao VI. bio je stvarni utemeljitelj moderne Kurije – središnje upravne strukture Crkve. Franjo je nasljeđe Pavla VI. i Drugog vatikanskog sabora čuvao s velikom pažnjom. Kao netko s dugim iskustvom u vodstvu, znao je kako fokusirati ključna pitanja. Jedna od najvažnijih promjena bila je ta što je odvojio vodstvo kurijalnih ustanova od biskupske vlasti, čime je otvorio mogućnost da žene zauzmu vodeće položaje unutar Rimske kurije. To smatram zaista revolucionarnim potezom.
Kolika je razlika između njega i njegovih prethodnika? Neki govore o „dvostrukom pontifikatu“ Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.
Ernesti: Benedikta XVI. doživljavam kao prijelaznog papu. Bio je izabran s tom namjenom i ispunio je očekivanja nakon dugog pontifikata Ivana Pavla II. Papa Franjo je, pak, netko tko iza sebe ima dugu službu i brojna vodstvena iskustva – kao isusovački provincijal, rektor, nadbiskup… Iako ga se često opisuje kao karizmatika, jedna od njegovih ključnih snaga bila je sposobnost da razmišlja kroz stabilne institucionalne strukture – što je vidljivo i u gospodarskim i upravljačkim odlukama.
Neki ipak tvrde da nije mario za institucije.
Ernesti: S tim se ne slažem. Nipošto ga ne vidim kao usamljenog autoritarnog vođu. Franjo je znao prepoznati ljude s potencijalom i uzdignuo ih na ključne položaje. Posebno mislim na kardinale Parolina i Hollericha. Imao je snažan osjećaj za osobne kvalitete ljudi, a s opozicijom je znao postupati smireno i odlučno – bez dramatiziranja.
Na koje se pape najviše nadovezao?
Ernesti: Po stilu – bliskosti, srdačnosti i jednostavnosti – najviše podsjeća na Ivana XXIII. Po teološkom i institucionalnom pristupu, najviše se nadovezuje na Pavla VI. Obojicu je povezivala briga za socijalnu pravdu i razvoj. Tko želi razumjeti Laudato si’ i Fratelli tutti, trebao bi ih čitati zajedno s Populorum progressio Pavla VI.
Koliki je bio njegov utjecaj u svjetskoj politici?
Ernesti: Njegov najveći diplomatski uspjeh bio je posredovanje između Kube i SAD-a 2014. Manje uspješan, iz današnje perspektive, bio je sporazum s Kinom iz 2018. Vatikan se nadao legalizaciji podzemnih biskupa i popunjavanju biskupskih mjesta – ali do toga nije došlo u željenom opsegu. Sve dok Sveta Stolica ne promijeni diplomatski odnos prema Tajvanu i ne uspostavi punu vezu s Pekingom, teško je očekivati napredak.
Njegovi komentari o ratu u Ukrajini izazvali su kritike. S razlogom?
Ernesti: U početku su očekivanja bila velika. No papa Franjo odlučio je ne putovati u Kijev kako bi očuvao neutralnost – temeljni princip vatikanske diplomacije. Vatikan se ne svrstava u sukobima i ne osuđuje otvoreno nijednu stranu, nego nastoji ostati posrednik. Pokušali su ostvariti i kontakt s Moskvom, no pozivnica nije stigla. Ipak, nisu odustali – primjerice, u slučaju povratka otete djece, postignut je konkretan napredak.
A što je s ratom u Gazi?
Ernesti: Neutralan stav prati papinsku politiku još od 1948. i osnutka države Izrael. Vatikan je uvijek nastojao održavati ravnotežu između Izraela i Palestinaca – i danas je toga svjestan, osobito jer su mnogi kršćani u regiji upravo Palestinci, često katolici. Ne može se reći da papa nije jasno osudio terorističke napade iz listopada 2023. Također je odlučno progovorio o stradanju civila u Gazi. Stoga ne razumijem izraelsko negodovanje – pokazao se kao nepristran i razborit glas.
Stječe se dojam da je Crkva podijeljenija nego ikad, osobito u raspravama oko dokumenta Fiducia supplicans. Ima li Franjo odgovornost za tu podjelu?
Ernesti: Ne bih govorio o podjeli, već o kulturnoj raznolikosti unutar svjetske Crkve. Ponekad dolazi do sudara različitih pristupa – no Franjo je uspio te napetosti držati pod kontrolom.
Papa Franjo je pozivao Crkvu na veću skromnost, na predanost migrantima i na sinodalni način odlučivanja. Može li se nakon njega jednostavno „vratiti natrag“?
Ernesti: Ne vjerujem da je povratak moguć. To su bile prekretnice koje se više ne mogu poništiti. Iako konklava ostaje nepredvidiva, teško je zamisliti da bi sljedeći papa opozvao Franjine temeljne naglaske. Većina kardinala koji danas imaju utjecaj – imenovani su upravo od Franje.
Što će, po Vama, ostati kao trajna ostavština njegova pontifikata?
Ernesti: Otvaranje vodećih crkvenih položaja ženama, ublažavanje rigidnosti u seksualnoj etici, poticaj za novi pogled na homoseksualnost. Sinodalnost, iako nije nova tema, nastavit će igrati ključnu ulogu. I, naravno, zauzetost Crkve za okoliš i klimu – nakon pape Franje nijedan katolik više ne može olako poricati klimatske promjene.