Dobri pastir

U antici je mitska Arkadija bila mjesto čežnje gdje su ljudi živjeli kao sretni pastiri, bez duševnih briga i napornog rada, u idiličnom krajoliku.

Zbog toga su pjesme o pastirima, poput Vergilijevih Ekloga, bile vrlo popularne, kao i slikoviti prikazi rajskog svijeta pastira.

Široko rasprostranjena bila je predstava o Dobrom pastiru koji zaštitnički nosi jednu od svojih životinja na ramenima. Ovaj motiv se može pronaći na freskama u antičkim kućama, kao skulptura na forumima ili u grobnicama, pa tako i u ranokršćanskim katakombama. Motiv je vrlo star i popularan u antičkoj mitologiji, često služeći kao idealiziran prikaz svetog služenja. Grci i Rimljani ovaj motiv primjenjuju na vladare i odgovorne osobe svih vrsta – „pasti“ znači dobro vladati, što uključuje i brigu za slabe. U kontekstu misterijskih i pogrebnih kultova antike, osobito u mitraizmu, ovaj motiv također igra važnu ulogu, tematizirajući pobjedu života nad smrću.

U Starom zavjetu, Dobri pastir simbolizira samoga Boga (usp. Jer 31,10). Rani kršćani prenose ovaj simbol na Isusa. U Evanđelju po Marku (oko 75. godine poslije Krista) stoji u kontekstu nahranjivanja mnoštva koje Isus izvodi: „Vidje mnoštvo i sažali se nad njima jer bijahu kao ovce bez pastira te ih stane poučavati o mnogočemu“ (Mk 6,34). Kasnije, budući da su bili gladni, kroz svoje učenike im daje obilje kruha. „I posjeda ih u skupine po sto i pedeset. Uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, blagoslovi, razlomi kruhove i dade učenicima da ih podijele narodu. I dvije ribe razdijeli svima. Svi su jeli i nasitili se. I nakupiše dvanaest košara preostalih ulomaka i ostataka od riba. A jelo je pet tisuća muškaraca“ (Mk 6,40–44).

Dobri pastir Isus odlikuje se djelotvornom brigom. On ne osjeća samo sućut, već konkretno pomaže. Za vjernike, njegov pastirski način služenja je uzoran, iako ga ne mogu ostvariti vlastitim snagama, već samo sudjelovanjem u Isusovoj misiji. U Evanđelju po Ivanu (oko 100. godine poslije Krista), arhetipska figura Dobrog pastira je još snažnije kristološki obogaćena, tako da kroz sliku Isusa prosijava Božji lik opisan u Starozavjetnom psalmu 23.

Dobri pastir se odlikuje time što poznaje svoje i što ga oni poznaju njega; čak polaže svoj život za svoje ovce kako bi ih zaštitio od smrtne opasnosti. Svojim životnim žrtvovanjem u kontekstu kršćanske nade, razotkriva se najdublji razlog zašto je pastir dobar i vrijedan povjerenja: jer put života u vjeri kroz Božju ljubav s Isusom vodi u smrt i kroz nju u vječni život.

Novozavjetna Poslanica Hebrejima (oko 95. godine poslije Krista) zato krštenima upućuje blagoslov: „A Bog mira, koji je izveo iz mrtvih velikog Pastira ovaca, našega Gospodina Isusa, krvlju vječnoga saveza, neka vas osposobi za svako dobro djelo, da izvršite njegovu volju, stvarajući u nama što je njemu ugodno, po Isusu Kristu, kojemu slava u vijeke vjekova“ (Hebr 13, 20-21).

Robert Vorholt,  profesor je Novog zavjeta na Sveučilištu u Lucernu (Švicarska).
CIG