Dovoljna je čaša hladne vode

„Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao.“ (Mt 10,40)

Ako ne uspijemo smjestiti današnje evanđelje u nešto širi kontekst Isusova poslanja i njegovih sve specifičnijih uputa svojim učenicima, mogli bismo na trenutak pomisliti da su današnje riječi teške, radikalne pa čak i brutalne. Nije ovo za one slabijeg želuca…

No, čaša hladne vode kao jedna od specifičnih gesti biblijske gostoljubivosti mi je okupirala pažnju. Gostoljubivost je za sve pripadnike starih monoteističkih religija jedan od markera praktične i autentične vjere. Možeš ti izmoliti ne znam koliko krunica, ali, ako ignoriraš ili loše tretiraš strance – džaba krečiš. Bog se u Svetom pismu najčešće objavljuje upravo kao – stranac. Kao nepoznata osoba. Kao netko kome treba pružiti ruku. Biblija više puta naglašava da je u nebo vapijući grijeh, kojeg, usput rečeno, više nitko ne ispovijeda, ignorirati stranca u nevolji. Odbacivanje stranaca nije samo nijekanje jednog od temeljnih religijskih principa, jer Crkva nas uči da smo svi mi stranci i putnici na ovom svijetu, nego je i negiranje vlastite ljudskosti.

Jedan od problema je što smo skoro povjerovali u to da gostoljubivost nema ništa s našom vjerom. Sociolozi to nazivaju vjerskim nacionalizmom i religijskom isključivošću. Dvolični ljudi na pozicijama moći, a tu ima i svećenika i redovnika i političara, kojima je vjera tek obična furka, svako malo znaju zagaditi javni prostor otrovom mržnje i neprijateljstva prema ljudima drugih nacija i religijskih tradicija. Srećom ima i onih koji znaju da smo svi mi djeca jednog Boga, iako ne pripadamo istom narodu i istoj vjeri.

Biblijska tradicija nas uči da stranac ima karakteristike nepoznatog Boga. Primajući stranca, primamo i samog Boga. U današnjem evanđelju Isus po pitanju gostoprimstva na poseban način naglašava one najmanje koji nemaju nikakvu moć, one koji su siromašni, nemoćni, ugroženi i obespravljeni.

Ako stvarno želimo biti bolji ljudi, dobro je zapitati se kako se odnosimo upravo prema takvima. Jesmo li mi doista otvoreni za druge? Uzmimo samo kao primjer nedavnu tragediju: neki dan je skupina bogataša (njih petorica) organizirala podzemnu ekspediciju obilaska olupina Titanika na dnu mora. Nije zgorega napomenuti da je za ovaj podzemni posjet slavnom brodu na dnu mora trebalo izdvojiti 250 000 dolara po glavi. Ali došlo je nažalost do nesreće i svi su izgubili život. Pokoj im duši! Htjeli mi to ili ne – morali smo čuti barem nešto o ovoj tragediji, jer svi su o tome pisali i izvještavali. No, koliko nas je čulo da je tih dana u moru oko Grčke došlo do potonuća broda s migrantima, gdje je poginulo oko 500 ljudi? O ovoj tragediji nije bilo izvanrednih javljanja. O ovim žrtvama ne znamo ništa.

Teško se oteti dojmu da je naša ljubav izrazito selektivna. Mi biramo koga ćemo voljeti. Mi biramo s kim ćemo se družiti. Ne želimo da netko remeti naš mir. Primamo tek one koji nam odgovaraju, one koji su moćni, bogati i lijepi, biramo one od kojih ćemo imati koristi.

Evanđelje nas još jednom podsjeća da hod Isusovim stazama traži prije svega odlučnost, hrabrost te odricanje od naših strahova i lažnih obzira. Unutarnja sloboda je temelj ovog nasljedovanja.

Ako želimo ostati vjerni Isusovom pozivu, onda smo pozvani prihvatiti one koje su svi odbacili. Jer upravo se u njima skriva Bog i čeka na nas. A nekad je dovoljna i čaša hladne vode.