Duhovni algoritmi iliti kako izazovi oblikuju naš rast

Jeste li se ikada zapitali kako algoritmi društvenih mreža oblikuju vaš duhovni život? Možda je vrijeme da obratite pažnju na ono što izbjegavate, jer upravo tu može ležati ključ vašeg duhovnog rasta.

Neki dan mi je netko na Instagramu poslao jedan video da ga pogledam. Nije mi bio nešto posebno humorističan, ali nakon što sam ga pogledao, nastavio sam skrolati prema gore i ubrzo naletio na nekoliko meni zanimljivijih videa. Jedan, drugi, treći… I tako, bez stajanja. Kad sam napokon zatvorio aplikaciju, iznenađeno sam shvatio da je prošlo gotovo sat vremena. Naravno, iza svega toga stoji pomno osmišljen sustav – algoritmi koji mi prikazuju sadržaje koje osobno smatram zanimljivim, dobrim ili zabavnim. Najnovija istraživanja pokazuju da više od 80% Europljana koristi jednu ili više digitalnih platformi i da na njima prosječno provode gotovo 100 minuta dnevno.

Ako mi se nešto ne sviđa na društvenim mrežama, dovoljan je jedan pokret prstom da to nestane iz mog vidokruga. Ta potreba da se zadržim tamo gdje se osjećam ugodno poznata mi je i u svakodnevnom životu. Međutim, u stvarnom životu neugodne situacije su neizbježne, a ono što trenutno ne odgovara mom raspoloženju ne može se uvijek tako lako „preskočiti“.

Je li moguće usporediti Instagram s vjerom?

Čini se da mnogi vjernici danas, baš kao na društvenim mrežama, biraju što će prihvatiti, a što će gurnuti u stranu. Slijedimo li možda nesvjesno unutarnje algoritme, podliježući impulsu da se zadržimo prvenstveno na onome što nam trenutno godi, dok izbjegavamo ono što bi nas moglo izazvati ili isprovocirati? Ovo ide u prilog tezi da se nezrela vjera nerijetko hrani površnim emocijama.

Današnje Evanđelje (Iv 6, 60-69) nije jednostavno; kao i svako drugo evanđelje, nije samo po sebi razumljivo niti se lako tumači. Njegova poruka jednako je izazovna koliko i obećavajuća. Da bismo bolje razumjeli mrmljanje i rastuće nerazumijevanje ljudi oko Isusa, trebamo se osvrnuti na događaje koji su mu prethodili. Sveto pismo izvještava da je Isus, osobito zbog svojih čudesa, privukao veliko mnoštvo. Ljudi su ga doživljavali kao karizmatičnog vođu, prijatelja, pa čak i kao novog proroka. Kad je čudesno nahranio tisuće, htjeli su ga proglasiti kraljem. Međutim, Isus se povukao od njih – nije mu bilo ni na kraj pameti biti takav kralj.

On je ljude poticao da sami preuzmu inicijativu te jedni s drugima dijele i ono malo što imaju – to je pravo čudo. No, oni su od drugih očekivali oslobođenje od socijalnih nevolja, rimske okupacije, tjelesnih bolesti, pa čak i ispunjenje osobnih želja. S vremenom su neke njegove izjave, poput “Ja sam kruh života”, počeli smatrati nedovoljno uvjerljivima, pa čak i uvredljivima i iritantnima.

Njihovo divljenje prema Isusu pretvorilo se u nepovjerenje, a zatim u ponižavanje i potencijalno nasilje.

Tadašnji religijski mainstream imao je velikih problema s Isusom i njegovim naukom. Mainstream predvođen velikim svećenicima, pismoznancima i farizejima optužio ga je za bogohuljenje. Nije iznenađujuće da je većina stanovništva bila na strani onih koji su imali društveni ugled i moć. Isti oni koji su nekad htjeli Isusa proglasiti kraljem, kasnije su pred Pilatom vikali: „Raspni ga!“

Isusovo tjeskobno pitanje upućeno Dvanaestorici – “Hoćete li i vi otići?” – odražava bol i gubitak zbog njihova okretanja leđa. Iako osjeća tugu zbog ovakvog razvoja situacije, odbija prepustiti se gorčini. Sve je svjesniji kompleksnih čvorova u našim odnosima, koje često ne stvara zla namjera, nego nepažnja, neosjetljivost, lijenost i površnost. Od početka svog djelovanja Isus se otvara ljudima, pozivajući: „Dođite i vidite!“ (Iv 1,39). Otvarajući se, izlaže se ranjivosti. Svatko tko gradi odnose na povjerenju i ljubavi automatski postaje ranjiv. Ne treba zaboraviti da svaka otvorenost riskira razočaranje. Što je veća otvorenost, dublje je i razočaranje.

Iz Evanđelja saznajemo da su preostali učenici pozvani očitovati se i sami odlučiti kako dalje.

Ovdje, dugoročno gledano, nema mjesta slijepom nasljedovanju.

Ne može se slijediti Isusa bez dosljednog povjerenja. Kao da zaboravljamo da vjera može rasti samo u slobodi. Samo slobodna i autentična vjera čuva nas od idola pohlepe, udobnosti, ugleda i moći, kojima danas, nažalost, robuju mnogi vjernici, pa čak i svećenici.

Ignacije Loyola u svojim duhovnim vježbama preporučuje da se stalno preispitujemo u svojim navikama. Možda u nadolazećem tjednu možemo svjesno obratiti pozornost na sve ono što nas iritira ili izaziva. Jer lako je moguće da se upravo tamo skriva ključ našeg ljudskog i duhovnog razvoja. Umjesto da bježimo od onoga što nam je nelagodno, možda bismo mogli zaroniti dublje, jer često su upravo takvi izazovi šansa za rast i otkrivanje jedne nove snage za koju nismo ni znali da je u nama.