Ekumenizam i međureligijski dijalog (ne) postoje

Nalazimo se u specifičnom povijesnom trenutku kada se svijet nalazi na početku mogućeg svjetskoga rata. Velike sile slabo ili nikako komuniciraju, a to se uvijek lomi preko leđa onih manjih.

Trenutno Ukrajina pati pod sveopćim napadom Rusije, a ruska oružana sila ne štedi ni žene, ni djecu, nikoga. Pitanje autokefalne ukrajinske crkve dovelo je u pravoslavlju do teških podjela na dvije strane: jednu predvodi Carigrad, drugu Moskva. Moskovska crkva sebe je stavila na stranu agresora; bespogovorno je stala iza ruske agresije. To je pak unazadilo vatikansko-moskovske crkvene odnose. Koliko god da je vatikanska diplomacija bila spremna pokazati dobru volju Moskvi ili Beogradu, malo je teže biti dobrohotan kada ruski vojnici ubijaju vjernike i svećenike, bilo grkokatolike, bilo rimokatolike u Ukrajini. Katolička crkva unutar sebe teološki se raslojava sve više; teško je da se može naći neka pretjerana zajednička točka RKC-u u Njemačkoj i lokalnih afričkih crkava, osim osobe Krista. Situacija je više nego zanimljiva.

U takvim okolnostima poticati međureligijski dijalog djeluje pomalo naivno. Ali kršćanstvo kao takvo je naivno, jer nasuprot ljudskoj prirodi, koja je divlja, kršćanstvo, tj. Krist zalažu se za ljubav, praštanje, milosrđe… Sve ono što je čovjeku neprirodno. Dijalog je isto neprirodno stanje, jer povijest, kao što vidimo u Ukrajini, ima princip da  se prvo puca, pa tek onda razgovara. U takvim okolnostima, malo romantično zvuči da sam zadnji tjedan svibnja bio na Erasmus+ seminaru/tečaju na temu međureligijskoga dijaloga (službeni naziv: Religijska pismenost osoba koje rade s mladima) u Velom Ižu na otoku Ižu. Obrazovanje je organizirala udruga Pragma iz Zadra, a sudjelovale su udruge iz Belgije, Italije, Mađarske, Slovačke i naravno iz Hrvatske. Jedna od udruga iz RH koja je sudjelovala je i riječki Centar za međureligijski dijalog, u čijem upravnom odboru sjedim, pa sam bio jedan od 24 sudionika.

Međureligijski dijalog najbolje funkcionira na srednjoj razini, među religijskim “profesionalcima”.  O. Vedran Obućina, kao predsjednik naše udruge, pokrenuo je Centar (i mi svi s njim) kako bi se malo oživio dijalog u Hrvatskoj, koji je pomalo zamro. Centar skuplja ljude širom Mediterana i cijeloga svijeta, različitih vjerskih profila. Vjerski službenici i teolozi imaju jedno dobro razumijevanje, nailaze na slične probleme, prepoznaju slična ponašanja i nemaju potrebu za prozelitizmom, pod uvjetom da su dobrohotni. Zapravo, bilo tko hoće sjesti i razgovarati o vjerskim pitanjima, a da to ne završi u svađi, čini Božje djelo, barem se to tako meni čini.

Seminar na Ižu pomalo me prizemljio iz sigurne luke profesionalnoga razumijevanja i jedne pozitivno humorne atmosfere koja vlada među kolegama profesionalcima. Zanimljivo je da među ljudima na terenu koji nisu profesionalci (blesavi izraz “obični” vjernici) vladaju puno tvrđi stavovi nego što bi čovjek na prvu očekivao. Kako je bilo značajno puno muslimana na obrazovanju, postoji jedna velika razlika među samim muslimanima (dogmatsko jedinstvo kakvo gaje kršćanske denominacije specifične su samo kršćanstvu), a zanimljivo je da je i među kršćanima geografija prva točka koja daje ton kršćanskoj vjeri sudionika. Mislim da ću ovdje, na ovom portalu, jedan od sljedećih tekstova nazvati Kršćanstvo (ni)je pitanje kulture, jer poslije ovoga iskustva, još sam uvjereniji da shvaćanje Krista podosta ovisi o kulturi i geografskoj širini i dužini.

Na kraju trebalo bi malo o Velom Ižu, koji mi se jako svidio. Iako nije tako daleko od Zadra (administrativno pripada Gradu Zadru), mjesto pati od tipičnih otočkih boljki. Pred 100 godina, Veli Iž je imao 1753 stanovnika, danas ih po popisu stanovništva ima 323, a u praksi ih živi još manje. Prelijepo mjesto ima hotel, nekoliko konoba (popularna je nautička točka), dvije trgovine, zatvorenu pekaru, spomenik poginulim partizanima i civilnim žrtvama rata, osnovnu školu u koju ne ide ni deset učenika, malu poštu i relativno dobru vezu sa Zadrom. Ljudi su pristojni, dragi i pristupačni.

Župna crkva i župa su posebne, jer su živi dio glagoljaške tradicije. Župnik je vrlo simpatični Poljak, poliglot o. Jaroslav Blažinsky, koji fizički podsjeća na poštovanog Borisa Becka. Iž se jako ponosi svojom glagoljaškom tradicijom, tako da je suvremena hrvatska misa u veloiškoj crkvi duboko ukorijenjena u glagoljaškom pjevanju i sretan je spoj hrvatske tradicije i teologije Drugoga vatikanskog koncila. Ne pamtim da me se misno slavlje toliko dojmilo kao veloiško, kojem sam prisustvovao i obećao sam sebi da se moram vratiti na otok. S vremena na vrijeme, može se čuti i starohrvatska misa, kada dođe u župu grkokatolički đakon Livio Marijan, podrijetlom s Iža, na neke svečanije datume, a on je svakako jedan od najmarljivijih hrvatskih crkvenih radnika. Veloiška glagoljaška tradicija spomenik je dijalogu.

Unatoč svemu, uvjeren sam da kršćani među sobom, vjernici svih profila trebaju komunicirati i razgovarati. Ne znam može li nešto puno promijeniti, ali znam da nije bilo osobe koju Isus nije sreo, a da s njom nije podijelio barem jednu riječ.

Fotografije iz privatne arhive