Elisabeth Shüssler Fiorenza: Kritička feministička teorija u religiji stalno se propituje

Katolička feministička teologinja Elisabeth Shüssler Fiorenza nedavno je u Zagrebu u organizaciji Sveučilišnog centra za protestantsku teologiju Matija Vlačić Ilirik održala predavanje “Feminizam, religija, teologija”.

Autorica knjige “Njoj na spomen – Feministička teološka rekonstrukcija početaka kršćanstva” i predavačica na Harvard Divinity School zakoračila je u osmo desetljeće pa sljedećih pet godina planira predavati na pola radnog vremena, informirala nas je u šetnji gradom, dan nakon predavanja, pred put u Sarajevo.

Citatom “Feminizam je radikalna ideja da je žena čovjek” uvodi nas u svoje predavanje i odmah kreće s jezičnom kritikom. Fiorenza za sve ljude kaže womenkind budući da wo-men sadrži i women i men. Specifične su i engleske riječi fe-male i s-he. Traži nas da se okrenemo osobi do sebe i da malo prodiskutiramo kako koristimo naš jezik, da propitamo koliko je naš jezik androcentričan. Čini to u Auli Sveučilišta u Zagrebu koju krase mahom muški portreti rektora uz iznimku Helene Jasne Mencer.

Umjesto patrijarhata koristi pojam kirijarhat kako bi ukazala na strukture bijele muške dominacije i subordinacije žena, djece, koloniziranih naroda. Kirijarhat definira kao kompleksan sustav kojeg održavaju međusobno isprepletene socijalne i religijske strukture dominacije i subordinacije, vladanja, tlačenja i pokoravanja. Kirijarhat je izgrađen na elitnom muškom pravu vlasništva i eksploataciji, inferiornosti, ovisnosti i poslušnosti onih koji ne raspolažu tim pravom.

Fiorenza rod ne vidi ništa važnijim od pitanja klase, rase ili etniciteta u istraživanju neravnopravnih odnosa u društvu. Koristi intersekcijsku analizu u istraživanju kirijarhata i kirijarhocentrizma zbog mogućnosti kako dekonstrukcije relacija dominacije i subordinacije, tako i artikulacije alternativnih religijskih vizija za osobnu i društvenu transformaciju, za budućnost slobodnu od dominacije.

Fiorenza predstavlja kritičku feminističku teoriju kojoj su ciljevi etičke norme, teorijske vizije i praktični ciljevi. Kritička feministička teorija u religiji opetovano se rekontekstualizira i propituje, a mora surađivati i s demokratskim, feminističkim i političkim, a ne samo antropološkim i kulturološkim studijima društva. Na taj način nudi alternativnu artikulaciju i okvir novim ženskim pokretima, zajednici žena.

Unutar koncepta kirijarhata nemoguć je koncept oslobođenja žena jer kirijarhat je sustav u kojem se strukture moći održavaju subordinacijom žena. Kirijarhat čovjeka vidi kao razumnog, prvenstveno kao muškarca, dok žena nije (toliko) razumna, manje je čovjek, a nerazumno potpada u “žensku” sferu. Izgrađen je na ideji subordinacije žene kao puta ostvarenja čovjeka. Pozicija žena uvijek ima sociopolitički kontekst u sociopolitičkoj vježbi moći, kaže Fiorenza. Raskrinkava kako kolonijalizam koristi i nameće sliku bogate bijele žene za održavanje svojih struktura i kako to isto čini kapitalizam današnjim režimima ljepote i tijela koji izazivaju samootuđenje, bespomoćnost, podložnost.

Kritička feministička teorija u religiji analizira i kako se žensko tijelo koristi za ciljeve održavanja kirijarhalnih struktura u različitim vremenskim i društveno-političkim kontekstima. Podložnost žena pred nametnutim društvenim i kulturnim normama vidi i u interpretaciji stvaranja čovjeka gdje žene nisu stvorene na sliku božju. Takva androcentrična slika boga temelj je strukturama u kojima muškarac gospodari, dominira. Bog kao muškarac koristi se kao argument za “drugotnost” žena, a fundamentalističke grupe mušku sliku boga nastoje očuvati kao tradicionalnu vrijednost, nerijetko joj pridajući nacionalni identitet.

Fiorenza nudi feminističku kritičku teoriju u religiji kao put alternativnih narativa i praksi. I sama koristi rod kao kritičko sredstvo analize, ali rodni studiji je ne zanimaju pretjerano, otkriva nam sutradan uz gemišt. Nude razumijevanje, ali ne i program. Feministički studiji, kaže, nude program.