Etnoreligijantski krug kredom

Etnoreligijantske zajednice je načelno lako prepoznati, jer, kako u prenesenom, tako i u doslovnom smislu, njihove procesije iza sebe ostavljaju minska polja, dok njihovi oltari služe kao mitraljeska uporišta.

Sačinjava ih vojska inkvizitora rođena u njedrima fenomena nastalom na raskršću etnototalitarizma i etnoklerikalizma, te je njihova molitva bojovnim nabojem usmjerena kletva. Riječ je, dakle, o skupini krvosljednika, primarno okomljenih i ubilački raspoloženih prema onima najslabijima u društvu, raznoseći potom komade njihovih ostataka kao trofeje uspjeha vlastite agende koja nije ništa drugo nego niskopobudnim urlikom i masovnošću prekriveni ljudski jad. Plam koji im pri tom osvjetljava put, lomače su nedužnih i buktinja sačinjena od civilizacijskih tekovina, popraćene nadirućim sjenkama smrti iz njihovih pećina, otpravljajući silom svojeg djelovanja čitav sociopolitički kontekst u duhovni i intelektualni mrak. Tu nepomućenu tamu naruši tek povremeni odbljesak čeljusti, isukanih u smjeru bilo kakvih aktivnosti koje sadržavaju riječi poput razumijevanje, samopropitivanje, dijalog ili oprost. Svaki potencijalni humanistički napredak je, naime, pojmljen kao narušavanje etnoreligijantske idile, te se upravo stoga, takav načina bivanja, nastoji pošto-poto zadržati unutar okvira ovosvjetovnog crnila, u kojem zakon polusvijeta ne dozvoljava postojanje nikakvih konstruktivno kritičkih i samorefleksivnih momenata, čiji sadržaj može zaprijetiti stabilnosti jednog takvog koncepta.

Životna dinamika tog koncepta se pak emanira iz duha samog etnoreligijantskog fenomena, čija se postojanost, kako je već i natuknuto, s jedne strane temelji na etnototalitarnoj ideologiji, a s druge strane na etnoklerikalnim aspiracijama.

Etnototalitarna ideologija je, reći će Dejan Jović, ona koja stremi uspostavi homogene i etnički čiste države, tendirajući proširiti svoje granice na sve teritorije na kojima dotična etnija obitava, s jedinstvenim ciljem provedbe organicističkog političkog programa koji ne dopušta pluralizam mišljenja i propitivanje vlastodržačkih odluka unutar prostora kojeg kontrolira. Etnoklerikalne aspiracije se pak, prema Vjekoslavu Perici, osvjedočavaju u intenciji uspostave monopolističke i etnički čistokrvne religijske zajednice unutar netom spomenutog prostora, čije strukture bivaju dirigentima društvenog i političkog života, prebrojavajući pri tom, krvna zrnca i preispitujući uvjerenje vladajuće garniture, kako bi etnička slika društva od samog vrha piramide ostala krvno i ideološki neukaljana drugima i drugačijima. Na postjugoslavenskim prostorima, ono što bi trebalo predstavljati takav vid jedinstva unutar kojeg rečena ideologija i rečene aspiracije bivaju ključnim sociopolitičkim parametrima, iznašlo se u eponimima domovine ili otadžbine, koje kao takve predstavljaju nekakav derivat ideje države, ali na način da je ista libljena svih svojih generalno građanskih, univerzalno ljudskih i apstraktno pravnih aspekata, te gurnutih u romantičarsko-intimističko okružje svjetonazorski incestuoznog ognjišta, obzidanog ustaškom i četničkom doktrinom.

Sakraliziranje etnonacionalnih mitova

Toplina tog okružja pak počiva na ložištu neprestano dogrijavanom robusnom kaloričnošću etnonacionalnih mitova, dok se kao dodatno ulje na vatru ukazuje uzdizanje navedena imaginarija na razinu sakrosanktnog koncepta. Time se dobiva trajni žar utisnut duboko u visoke peći etnoreligijantskog narativa, čiji radni kapacitet usmjeren ka inspiriranju jednog ovakvog kolektiva biva proporcionalan količini u njih ubačenih neistomišljenika. Izgaranje koje pritom nastaje, krajnje je toksično i kod onih pod njegovim utjecajem, stvara čitav niz nuspojava usmjerenih ka stimuliraju rasta duha konflikta, uzrokujući susljedno čitav niz problema na relaciji religijske organizacije, vjerske zajednice, politike, teologije, identiteta i društvenog konteksta, te dovodeći čitavu dimenziju prožimanja svjetovnog i sakralnog aspekta ljudskog života u stanje intenzivne krize i potencijalnog sloma. Drugim riječima, sakraliziranje etnonacionalnih mitova u kojima se miješaju stvarnost i imaginacija, odnosno svjetovna i sakralna tematika, dovodi do pojave uvjerenja neupitno prožetih inkvizitorskim obilježjima, jer ona nisu, kako to, primjerice, kršćanstvo i zahtjeva, uperena razumijevanju drugoga, već upravo suprotno, njegovom ništenju do temelja.

Naime, drugi i drugačiji imaju pravo postojati isključivo, ili kao objekti misionarenja nad kojima se, kombinacijom etnototalitarno-etnoklerikalne metode, vrši duhovna i intelektualna lobotomija, ili pak kao popis imena na listama za odstrel nad kojima se, istom tom metodom, vrši „sveta“ egzekucija.

Uslijed takva raspleta, dolazi do razvoja i etabliranja onog što se već u prethodnom eseju istaknulo kao zlopamćenje i ranologija, koji pak, djelujući u simbiozi, kod etnoreligijanata, s jedne strane dovode do uzdizanja i divljenja zločincima iz vlastitih redova, dok, s druge strane izazivaju zazor i prezir prema tuđim žrtvama. Tu dolazi do stanja društvene patologije, u čijem se okrilju, kako kaže Viktor Ivančić, zločinci proglašavaju herojima, dok se žrtve brišu iz sjećanja. Međutim, patološki vrhunac ovog stanja se događa kada pamćenje zla zadobiva svoju religijsku „pozlatu“, shodno čemu zločinci, kroz ranološki diskurs, ulaze u ulogu žrtava tiranizirajući nepodobne, uvjereni kako je njihovo nasilje opravdanog karaktera, te kako su oni kao njegovi protagonisti čista obraza pred Bogom i pred ljudima. Upravo je u tom stanju uma, recimo, moglo biti moguće nakon Ovčare reći kako su djeca Vukovara oslobođena, a nakon Oluje, kako u obrambenom ratu nema zločina. Pri tom, od krikova pregaženih, brutalnija je samo šutnja religijskih institucija Srpske pravoslavne crkve i Katoličke crkve u Hrvatskoj, te Bosni i Hercegovini.

Vulgarizacija Evanđelja

Sukladno toj šutnji, ali i s njom povezano pristajanje, dovelo je postepeno do pojave vulgarizacije izvornog značenja Evanđelja, koje je u svojoj reduciranoj verziji, postavljeno na oltar etnoreligijantskog opsluživanja, gdje usko profilirani krug istomišljenika koristi Bibliju kao podlogu za giljotinu, spremu na dekapitaciju svih oponenata. Taj moment kontranavještaja, otkriva pravu narav ovog zajedništva, kojem svetopisamska poruka ne treba kako bi produbila, konvertirala i trajno obratila njihova zastranjena stajališta, već kako bi iste bilo omogućeno percipirati kao neizbježnu popratnu pojavu požrtvovnosti u neprestanim bitkama vođenim za „našu stvar“. Tu se, dakle, ne radi o bilo kakvim nastojanjima, već onima koja su doživljena kao sakrosanktna, preuzetno smatrajući kako se time povijesti vlastitog naroda, daje jedna viša, značajnija dimenzija bivanja. No, paradoksalno – kakvo svako jedno takvo nastojanje počesto i jest – što je priča i aktivnost oko uzvisivanja vlastita angažmana bljeđa, neuvjerljivija i s humanističkoga aspekta nakaradnija, to se oko njega množi agresivnija retorika sa svrhom uvjeravanja javnosti u važnost jednog takvog djelovanja.

Posljedično, to dovodi do ideologizacije vlastitog stanovišta na takav način da se ono smatra svetim utočištem, obećanom zemljom van koje život te zajednice nije moguć, jer im od svih i svega u okruženju sljeduje ugroza, bilo da se radi o vanjskim, bilo o unutarnjim neprijateljima.

Stoga, spomenuta ideologizacija nije tek mogućnost, već kolektivna obveza, koja se u cilju ostvarenja vlastodržačkih ambicija, manifestira kao postupak trovanja agensom etnonacionalističko-religijskog sastava, usmjerenom ka potpunom zasljepljivanju zdravih obzorja. U figurativnom smislu, paljenje rožnica i sljepljivanje kapaka, temeljni su kirurški zahvat inicijacije etnoreligijantskih zajednica, nakon kojeg sljeduje primoravanje pitomaca na reagiranje jedino na glasovne naredbe izdane od strane proponenata sakraliziranog režimskog koncepta, čime Isusovo „tko ima uši da čuje, neka čuje, tko ima oči da gleda, neka vidi“, zadobiva svoje nadasve oprečne konotacije. Međutim, u tom i jest poanta, jer tek kad se osoba, kroz rečeni proces, skrči na svoje humanističke „ostatke ostataka“, ona je spremna za uključivanje u etnoreligijantski dril, bivajući učena kako oni drugačiji od njena svjetonazora nisu bića vrijedna življenja, svodeći iste na razinu bezvrijednih jedinki koje u bilo kojem momentu mogu biti zgažene, bez da to uvjetuje ikakvu emotivnu uključenost ili pravno reagiranje. Drugi i drugačiji, naime, mora biti neophodno isključen i zatrijet, s obzirom da postoji bojazan kako njegovo postojanje može dovesti do spoznaje o mogućnosti i relevantnosti drugačijih životnih pravaca i vrijednosnih standarda, dovodeći kao takvi u pitanje sve ono što etnoreligijant zdušno vjeruje. Upravo stoga je i stavka inverzije, kao intencije obitavanja s onu stranu Boga života i civilizacijskih, humanističkih zasada, od krucijalna značaja, primarno ju kao takvu obdržavajući političkim bogoslužjima, čija liturgijska koncepcija i duhovna obnova generira pobude križarskih obilježja, s obzirom da se na dotičnim oltarima ne odvija čin pomirenja i oprosta usmjeren ka bližnjima, već se vrši priprema za akt njihova mučenja i zatiranja.

Slijedom toga dolazi do privatizacije Božjeg postojanja, na način da se odnos s njim svojata u tolikoj mjeri da, u konačnici, njegova bit biva zipana na format kućnog božanstva, čiji se univerzalizam u potpunosti podudara sa proporcijama ognjišta.

Ukratko, Bog biva marionetom razapetom na zastavi domovine ili otadžbine, koja, u postjugoslavenskom kontekstu, služi kao nezgrapan pokušaj normaliziranja nakaznosti posvećene ustaške i četničke ideologije. Crkvene strukture zahvaćene etnoreligijantskim duhom, u tom pogledu, umjesto proročkih, razvijaju poročne kapacitete, završavajući u konačnici kao stjegonoše rečenih ideologija, čija goropadnost nevješto otklanja pogled sa mizerije s kojom, u ljudskom smislu, raspolažu, jer su, shvaćali to ili ne, posve posvećeni agendi smrti, zadobivajući osjećaj životnosti i bitnosti isključivo kroz rituale destrukcije i likvidacije. Upravo stoga, za etnoreligijante raspeti Bog i ima stvarnosnu težinu jedino dok se previja od bolova i krepava u agoničnim trzajima, jer trenutak njegova opraštanja i uskrsnuća izbija iz fundamenata sve ono na čemu jedna etnoreligijantska zajednica i počiva. Ujedno to i jest razlog zašto njihove manifestacije, na simboličnoj ravni, bivaju uvijek obilježene zlopamtilački nastrojenim procesijama, gdje prvim planom dominira prikaz izmrcvarenog Gospoda, čije se rane konstantno podbada, kako bi se putem njih podgrijavala ranološka patologija. Takve procesije pak, unatoč izrazitu htjenju, nemaju nikakve vizuru religijskog hoda, već bojovnog mimohoda, što je dojam dodatno pojačan obrisima potplata njihovih čizama uočljivih u lokvama krvi iskapanim iz tijela Isusa, kao direktne posljedice prakse marširanja na fundus sekularnih stečevina.

Upravo iz tog razloga, koliko god da se, na prvu, činilo drugačije, etnoreligijanti su okrenuti smrti i kad se pozivaju na život, pa čak i onda kad njihova inicijativa ide u pravcu obrane nerođena djeteta, jer je to samo uvertira u rasplet drame u kojoj će sutra ti isti, kao odrasli ljudi, biti uporabljeni kao topovsko meso u obrani etnototalitarno-etnoklerikalnih ideologija.

Njihovo ceremonijalno klečanje pak nije čin poniznosti i molitve, već simboličan prikaz kako druge i drugačije treba slomiti u koljenu i natjerati da puze, dok se litije u ime svetinja ukazuju religijskom ornamentikom urešena etnonacionalistička okupacija. Kruna na tom svemu su ratni huškači i ratni zločinci, koji na tim i takvim manifestacijama, u režiji združenog poduhvata crkvenih i državnih institucija, zauzimaju počasna mjesta, zorno odražavajući sustav vrijednosti u kojem, pojednostavljeno rečeno, koljači bivaju svetiteljima. Etnoreligijantski krug kredom time biva u potpunosti zatvoren, slijedom čega Bogu smještenom u njegovu središtu, predstoji samo razdiranje.

Literatura

Dejan Jović, Rat i mit. Zagreb: Fraktura, 2017.
Ivančić, Viktor; Polan, Hrvoje, Stjepanović, Nemanja. Iza sedam logora: Od zločina kulture do kulture zločina. Beograd: Forum Ziviler Friedensdienst, 2018.
Jukić, Jakov. Lica i maske svetoga. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1997.
Myss, Caroline. Anatomy of the Spirit. New York, NY: Harmony, 1997.
Myss, Caroline. Why People Don’t Heal and How They Can. New York, NY: Harmony, 1997.
Perica, Vjekoslav. Balkanski idoli. Beograd: Biblioteka XX. vek, 2006.
Sekulić, Branko. Ethnoreligiosity in the Contemporary Societies of the Former Yugoslavia: The Veils of Christian Delusion. Lanham, MD: Lexington Books/Fortress Academic, 2022.