Europski izbori i zloupotreba kršćanstva

Europski izbori u Hrvatskoj bit održani ovaj tjedan.

Izborne liste za Europski parlament su već definirane i pod lupom javnosti. Europski parlament je s jedne strane mladim stranačkim lavovima sjajna prilika za dokazivanje stranačkim seniorima, dok je s druge strane idealna prilika za kompromisno uhljebljivanje i uživanje u briselskim čarima i povlasticama te iznadprosječnoj „europskoj plaći“. Europski parlament i sve pripadajuće mu institucije sa sjedištem u Bruxellesu odavno su se pretvorili u utočište političara B i C kategorije. Dovoljno je samo pogledati koje i kakve političare Hrvatska šalje u Bruxelles. Čast iznimkama. Nije ovdje samo problem u onim anonimnim birokratima po raznim briselskim uredima nego i u svim predstavnicima država-članica koji su svojim katastrofalnim i destruktivnim (ne)djelovanjem ovaj zajednički projekt doveli do ruba. Dok s jedne strane uživaju u povlasticama i prednostima koje EU nudi, s druge se strane odbijaju konkretnije angažirati i osigurati prijeko potrebne mehanizme koji bi EU učinili još efikasnijom. Dok se svijet mijenja munjevitom brzinom, Europa zbunjeno gleda što se događa i ne uspijeva se izboriti u okršaju s ozbiljnijim igračima. Zajednička sigurnosna i vanjska politika su odavno vic. U gospodarskom smo smislu miljama iza Kine i SAD-a.

Analitičari su mišljenja da će na ovim izborima postati očigledno ono što se šuška po kuloarima: jedan dio Europe skrenuo je u slijepu ulicu nacionalizma i preglasnog populizma. Ako se pesimistična predviđanja pokažu točnima, ovi bi se izbori lako mogli pretvoriti u nacionalističko-desničarski tsunami koji bi projekt Europske unije mogao ozbiljno ugroziti iznutra.

Za razliku od desnice koja je u jačim europskim zemljama sve glasnija, lukavija i ozbiljnija, ova u Hrvatskoj se svela na DP, MOST i Marijana Pavličeka.

Nominalni čelnik ruralnog Mosta Božo Petrov kao jedan od sad već prekaljenih domaćih političara, kojem je ovo usput rečeno vjerojatno i posljednja šansa za bilo što na političkoj sceni, populistički je najavio pokretanje građanske inicijative „upisivanja kršćanske baštine u vrijednosti EU kroz izmjenu njezinih temeljenih ugovora“. Cilj mu je navodno skupiti u Hrvatskoj barem 50 000 potpisa te je uvjeren da bi „upisivanje kršćanske baštine u temeljne ugovore EU Europi vratilo stari sjaj“. U nedostatku kvalitetnijih načina (a i Raspudića) da se istakne, Petrov se uzda u primordijalne strasti. Nemoguće je osporiti činjenicu da Europe nema bez kršćanstva, ali Petrov kao da zaboravlja da je današnja Europa zapravo stasala na otporu ekskluzivnoj i oportunoj simbiozi korumpiranih klerika i potrošenih plemića.

Ono što se danas smatra Europom temelji se na prosvjetiteljskoj tradiciji na paradigmatski način konkretiziranoj u francuskoj Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina iz 1789. Principi deklaracije zasnivaju se na načelima prosvjetiteljstva kao što su individualizam, društveni ugovor Jeana Jacquesa Rousseaua, načelo podjele vlasti baruna Montesquieua. Uostalom, i današnje kršćanstvo Katoličke crkve temelji se na Drugom vatikanskom koncilu koji je suprotstavljen politici koju onako nemušto pokušava artikulirati Božo Petrov. Nije on nažalost usamljen. Gotovo sve desničarske, populističke iliti, po novome, suverenističke opcije pozivaju se na kršćanstvo i tradiciju kako bi legitimirali svoje prizemne interese.

„Ono što je bilo prije“ redovito traži svoj izvor u povijesno nikad dokazanim mitovima, folkloru i legendama. Naše društvo živi od takvih priča. Veličamo naše pretke koji su se usudili pomaknuti granice vlastite zbilje vremena u kojem su živjeli i ponosimo se njihovim herojstvom, hrabrošću i svetošću misleći da će nas to učiniti hrabrijima i svetijima dok istovremeno zaboravljamo da smo se mi pretvorili u one protiv kojih su naši stari morali ustati. Iskoristili smo ih da bismo opravdali vlastiti strah koji se sve više pretvara u destrukciju opasnih razmjera.

Previše Boga u politici redovito znači i premalo ljudskosti u njoj.

Koga briga za MOST i za njihovo poigravanje kršćanstvom kao najjeftinijim oblikom PR-a? Ispolitizirano kršćanstvo koje podilazi strastima nahuškane mase hinjeno je kršćanstvo i površna vjera. Pristaše takvog kršćanstva kočopere se po trgovima i društvenim platformama i na sva zvona reklamiraju sebe pozivajući se na Boga. I Hrvate. Zaboravlja se da biti katolik znači biti kozmopolit i ne vezati vjeru uz nacionalnost ili nacionalističke ideje nego uz sasvim intimno poimanje svijeta i života.

Dobro je i pohvalno angažirati se politički. Ono što pak nije pošteno jest pokušati zloupotrijebiti kršćanstvo u političke svrhe. To nije smisao kršćanstva. To doduše može biti pozitivno u politici, ali nikad u kršćanstvu. Takav pristup potječe iz loše politike a ne iz kršćanstva. Stoga ga u ime kršćanstva treba odlučno odbaciti.