Evanđelje s okusom čilija

Ponekad mislimo da se ništa ne događa, a onda nas u tjedan dana povijest pregazi – isto vrijedi i za Evanđelje kad ga shvatimo ozbiljno.

U ponedjeljak sam imao dogovoren ručak u Grazu. Nisam znao gdje točno, dok mi kolega nije poslao adresu. Google Maps otkriva da je riječ o novom azijskom fusion restoranu. Sjajna prilika za proširenje gastronomskih vidika – a možda i granica vlastite izdržljivosti.

Dobivam u ruke jelovnik. Neka egzotična jela su objašnjena, neka hvaljena, a neka popraćena upozorenjem. Kod jednog piše: “Oprez! Neobično ljuto! Nije za kukavice!” Neobično jasna poruka. Ponekad se pitam ne bi li takva upozorenja trebala stajati i ispred određenih dijelova Evanđelja. “Oprez! Teška materija! Samo za hrabre!” Jedan od takvih odlomaka je i današnji Isusov govor o ljubavi prema neprijateljima.

“Volite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju. Ako volite samo one koji vas vole, kakva vam je plaća?”

Isus ovdje ne predlaže laganu prehranu. Ovdje nije riječ o duhovnoj makrobiotici, već o poprilično radikalnoj prehrani za srce.

Hrana na koju smo navikli – i kojom hranimo svoje međuljudske odnose – svojevrsna je lagana dijeta.

Štedimo sebe i one oko sebe. Prema ljubaznim ljudima smo ljubazni, neugodne izbjegavamo. Bez puno razmišljanja ljude dijelimo na simpatične i antipatične, na one koje „zaslužuju“ našu pažnju i one koje, po nama, ne zaslužuju ništa.

Isus razbija tu urednu simetriju. “Volite svoje neprijatelje! Činite dobro onima koji vas mrze…!” Okej, ali zašto? I, još važnije, kako?

Da budem iskren, teško mi je ovo prihvatiti. Zašto bih volio one koji mi žele zlo? Kako ne samo tolerirati, nego i voljeti one koji iza mojih leđa šire laži? Logično je odmaknuti se od takvih ljudi. Instinktivno. Prirodno.

Ali Isus ruši tu prirodnu logiku. “Ne sudite! Ne osuđujte!” – ne zato što moralne granice ne postoje, već zato što je stvarnost složenija od crno-bijelih podjela. Bog ne sortira ljude u uredne kategorije, pa ne bismo valjda trebali ni mi. Milosrđe nije diskrecijska nagrada za podobne, već poziv na izlazak iz vlastitih rovova. Jer ako volimo samo one koji vole nas, ako posuđujemo novac samo onima od kojih očekujemo povrat, nismo napravili ništa što već nije usađeno u ljudsku narav.

Isus poziva na nešto drugo. Na raskid s instinktom reciprociteta. Na revoluciju srca.

Baš kao što okus nekog jela može šokirati, promijeniti očekivanja i probuditi osjetila, tako i povijest zna odjednom proključati. Ponekad mjesecima mislimo da se ništa ne događa, a onda nas u tjedan dana povijest pregazi. Vladimiru Iljiču Lenjinu pripisuje se poznata rečenica: “Postoje desetljeća u kojima se ništa ne događa, a postoje tjedni u kojima se dogode desetljeća.” Povijest ne teče ravnomjerno. Ponekad svijet miruje, a ponekad se u nekoliko dana dogode tektonske promjene koje preokrenu društvo naglavačke. Živimo u takvom povijesnom trenutku. Ne znamo u kakvom ćemo se svijetu sutra probuditi – ako se uopće i probudimo.

Još od pandemije sve je jasnije kako smo jedni druge prestali slušati. Umjesto razgovora, imamo ukopane pozicije. Jasno političko opredjeljenje je važno. Ali u međuljudskim odnosima ne trebaju nam novi rovovi, nego mostovi. Poslušati i onoga koji nas ne sluša. Pozdraviti i onoga koji nas ignorira. Moliti i za onoga koji nas vrijeđa. Razgovarati s njim, čak i ako glasa za stranku zbog koje nam se okreće želudac. Ne tretirati nikoga kao otpadnika. Ne odustati od nijednog čovjeka – čak ni kad nas to čini naivnima u tuđim očima.

Inače, u tom azijskom fusion restoranu odabrao sam baš ono jelo s upozorenja – “neobično ljuto!”. Dok sam jeo, znoj mi je izbijao na čelo, obrazi su gorjeli, a suze su mi krenule na oči. O probavnim smetnjama koje su uslijedile ne bih ovom prilikom.

Ali Evanđelje nije blaga, pitka verzija života. Shvatimo li ga ozbiljno, ono peče, tjera na suze i ostavlja trag koji se ne zaboravlja.