Farmaceutski stadij hrvatskog političkog katoličanstva

Danski filozof Søren Kierkegaard, rodonačelnik egzistencijalizma, razlikovao je estetski, etički i religijski stadij, odnosno način života.

Nije mi namjera sustavno tematizirati stadije; to, uostalom, nije moguće učiniti u jednoj kolumni. Samo ću ih komparirati sa stadijem svojstvenom hrvatskom političkom katoličanstvu, a kojega nazivam farmaceutskim stadijem.

U farmaceutskom stadiju hrvatski politički katolici vlastitu egzistenciju doživljavaju kao jedini lijek za hrvatsko društvo, hrvatsku politiku pa i samog, u mreže farmaceutskog hrvatstva zapetljanog Boga.

Oni doživljavaju Boga kao puki prostor ili, konkretnije, kao apoteku koja nudi lijekove. Poznato je da apoteke sadrže lijekove a da same ne liječe. Isto tako, ako analiziramo farmaceutsko katoličanstvo, Bog postoji a da sam nije u stanju spašavati čovjeka. Što se tiče naših farmaceutsko-ljudskih stvorova, dok je njih i Hrvatske, Bog i nebesa su višak koji, eto, samo pukom silom prilika postoje, pa ih se ne može ignorirati, ali ni ozbiljno shvatiti – krajnje su pasivni.

Kierkegaardovi stadiji su, u odnosu na antropološko uprizorenje hrvatskih političkih katolika – neovisno o tome imaju li uporište u sakramentu svetog reda kao, recimo, biskup Vlado Košić ili su pak na taj sakrament nakalemili strast prema ekonomiji i nekretninskom biznisu, kao što je to, primjerice, riječ u slučaju nekadašnjeg dubrovačkog biskupa-brokera, pa potom zadarskog nadbiskupa te, konačno, sadašnjeg apostolskog upravitelja Splitske nadbiskupije Želimira Puljića, ili su naprosto već bazične sakramente kršćanske inicijacije prepoznali kao završeni studij politologije (takvih ima previše, dovoljno je navesti omniprezentnu Željku Markić  i živahnog Vicu Batarela, jednog od nekolicine međusobno potpuno istih uvezenih političkih Hrvata s kolonizatorskim sklonostima, a čije hrvatstvo je takvog intenziteta da se gubi već u hrvatskom jeziku, koji im je materinski u onoj mjeri u kojoj im je kršćanstvo humano, a pogled na državu brižan) ­– posve nemaštoviti.

Estetski, etički i religijski stadij, kada ih se gleda s pozicije farmaceutskog stadija, ostaju u granicama pojedinca, njegovih tjeskoba, želja, strahova i potreba. Takvi pojedinci su, s motrišta antropologije farmaceutskog stadija, asocijalna bića, a hrvatsko političko katoličanstvo okuplja bića koja ili socijaliziraju sebi slične (s njima se ne socijaliziraju, njih socijaliziraju) ili eliminiraju različite. Naši farmaceutski katolici neprestano nadilaze sebe, ali se ne zaboravljaju.

Oni sebe spoznaju ne kao sliku Božju nego kao sveti farmaceutski pripravak koji Hrvatsku želi pretvoriti u raj, politiku u svetost, a Hrvate u izabrani narod, odmaknut od grijeha.

Asocijalnost Kierkegaardovih stadija vidljiva je već u estetskom stadiju kada se pojedinac  prepušta užitku, traži ga i ponavlja, sve do stanja očaja koji ga blokira u tolikoj mjeri da uviđa kako ga užitak obesmišljuje i instrumentalizira.

Očaj izaziva odnosno poziva asocijalnog pojedinca na napuštanje dosadašnjeg života i započinjanje nečeg drugog, što istovremeno i privlači i odbija. Privlači mogućnost nadilaženja očaja ponavljanja poznatog, kratkotrajnog, prolaznog, toliko puta proživljenog i iskušanog ogavno istog. Užitak, u konačnici, čovjeka ili umori ili uništi. Nepoznato novo, dakle, privlači kao mogućnost spasa od ogavnosti ponavljanja, ali i odbija jer je nepoznato. Ulazak u nešto novo uvijek je rizik. Rizik traži odluku i izlaganje, a taj rizik, ta odluka i to izlaganje uvijek ostaje u granicama pojedinca. Naši politički katolici preziru individualno uživanje i pojedinačne odluke – kod njih je sve grupno, a kada je riječ o uživanju, ono je dobro skriveno, trajno i bez želje da se s njime prekine.

Oni ne riskiraju i ne izlažu sebe; oni druge izlažu i naređuju im da moraju živjeti u monolitnosti njihovog svijeta.

Egzistencijalna novost etičkog stadija sastoji se u tome što pojedinac preuzima odgovornost za drugoga, ali opet na asocijalan način. On i drugi su odvojeni.  Sve što etički pojedinac čini, čini kako bi se zadovoljila neka moralna norma, a moralna norma traži da u djelovanju vodimo računa o drugome – ne da živimo s drugima, nego da vodimo računa o životu drugog. Etički stadij je pristanak da nas neka moralna norma instrumentalizira i univerzalizira kako ne bismo povrijedili, destruirali i dehumanizirali drugo ljudsko biće. No, i ovaj stadij umori, ali za razliku od estetskog stadija, gdje se pojedinac izgubi u pojedinačnom i poznatom, konkretnom užitku, u etičkom stadiju se toliko univerzalizira da se izgubi njegova pojedinačnost. Pojedinac, ma koliko se trudio skrbiti o drugima, uviđa vlastitu nedostatnost. Norma uvijek zahtjeva da se bude savršeni čovjek, a taj zahtjev nijedan konkretan i to baš ovaj i samo ovaj čovjek ne može ispuniti. Izlazak iz ovog stadija je pojedinačna, s pozicije farmaceutskog katoličanstva, posve asocijalna odluka – bacanje u relaciju s Apsolutom ili Bogom.

Pojedinačni, baš ovaj čovjek i pojedinačni, baš ovaj Bog – dakle sve ono što Bog jest i sve ono što čovjek jest, izazivaju krajnji prijezir političkih katolika. Oni ne žele egzistencijalni susret čovjeka i Boga zato što vjeru ne vide kao put susreta čovjeka i Boga, nego kao političku kategoriju porobljavanja svijeta odnosno, govoreći terminologijom uputa o lijeku, riječ je o ozdravljenju države, društva, politike, pa i samog Boga.

Nužna nuspojava uzimanja ovog antropološko-farmaceutskog pripravka je smrt: smrt države, društva, politike, etike, vjere i Boga.

Farmaceutski stadij, dakle socijalizira smrt.