Franjo u svom elementu

“Bio sam prisutan na susretu u Singapuru.” (Holger Adler)

Tek nekoliko tjedana boravim u Singapuru i preuzeo sam svoju novu dužnost kao župnik za katolike njemačkog govornog područja. Sada sam imao priliku sudjelovati na susretu Pape s isusovcima. Iako je bio već kraj njegovog dugog putovanja po Aziji, Papa je bio pun energije; nije pokazivao nikakve znakove iscrpljenosti ili umora. Nije bilo ni traga njegovih poznih godina.

Franjo nam je posvetio gotovo 90 minuta svog vremena. Nije bilo nikakvih formalnosti. Čak i kad bi netko ustao kako bi postavio pitanje, Papa bi mu rukom dao znak da ponovno sjedne. Odsutnost protokola govorila je sama za sebe – Papa Franjo očito se osjećao ugodno u našem društvu. Nije bilo ni uvodnog govora; odmah smo trebali postavljati pitanja, kao da je time želio reći: “Nećemo gubiti vrijeme na ceremonije, zanima me što vas muči.” Mi smo postavljali pitanja na engleskom, a Franjo je odgovarao na talijanskom uz pomoć prevoditelja.

Razgovor je bio vrlo slobodan i otvoren. Papa je bio raspoložen za šale, čak i na svoj račun. Primjerice, rekao je da se izvan Crkve za njega moli – unutar Crkve ne. Kad sam mu kasnije pružio ruku, uvjerio sam ga: „Molim za vas i unutar Crkve.“

Pitanja, međutim, nisu bila politički orijentirana, odnosno nisu uključivala kritiku Crkve, kao što bi možda bilo u Njemačkoj. Više su bila usmjerena na praktične teme: „Kako dalje? Što očekujete od nas isusovaca ovdje u Aziji?“ Stekao sam dojam da Katolička crkva ovdje, izvan rimske „centrale“, osjeća kako je napokon primijećena. Tako sam doživio i ljude na ulicama i tijekom euharistijskog slavlja na stadionu sljedećeg dana. Sveprisutni osjećaj bio je: „Napokon Papa dolazi k nama! Dva dana smo u središtu pozornosti, ne radi se uvijek samo o Europi.“ To je, vjerujem, bila i jedna od ključnih poruka ovog putovanja. Franjo vidi Aziju kao ključnu regiju za Crkvu. Mnogi smatraju da bi bivši nadbiskup Manile, a sadašnji kurijalni kardinal Luis Antonio Tagle, mogao postati sljedeći Papa.

Franjo je naglasio nekoliko tema na koje bismo se trebali usredotočiti. Onima koji rade s mladima poručio je da ih ohrabruju da budu “glasni”. Također, trebali bismo ih učiti kako se brinuti za starije i bolesne. Isprva me to „biti glasni“ malo zbunilo. No Papa je na kraju svog putovanja, tijekom susreta s mladima, ponovio tu poruku, pozivajući ih da budu hrabri, da ne boje pogriješiti ili pasti – ali i da se nakon toga dignu i nastave dalje. Takvi pozivi imaju snažnu motivirajuću energiju, nešto što nisam često čuo iz tradicionalnih, konzervativnih katoličkih krugova – dapače, naprotiv.

Na temu sinodalnosti, Franjo je naglasio da je postati sinodalna Crkva izazov za sve nas. Posebno je istaknuo da sada konačno dolazi do uključivanja žena i laika. Čini se da mu je jako važno da glasanje bude stvarno i smisleno. Prisjetio se jedne epizode kada je 2001. bio generalni relator na biskupskoj sinodi i pripremao glasačke listiće. Tada mu je prišao jedan kardinal i sugerirao da nema potrebe za tim, jer je glasanje ionako samo formalnost. Taj događaj je snažno utjecao na Franju, i jasno je dao do znanja da Crkva ne bi smjela tako funkcionirati. I dalje je za njega važan koncept isusovačkog „razlučivanja duhova“ – sposobnost prihvaćanja različitih mišljenja.

Iz ovog susreta ponio sam mnogo duhovne ohrabrenosti. Franjo je pozvao isusovce da budu hrabri: „Budite otvoreni, nemojte se bojati!“ Volio bih da tako govore i naš provincijal ili general Reda. Papa Franjo nije govorio s visine; govorio je nama i s nama, kao brat koji je, eto, „igrom slučaja“ i Papa. Osjeća se kao „jedan od nas“. No, podsjetio nas je i na to da trebamo „osjećati s Crkvom“, dakle slušati je i služiti joj. Taj podsjetnik došao je nakon pitanja jednog sugovornika o tome kako neki biskupi u Aziji ne cijene redove koji vode velike župe, te je li moguće da Franjo utječe na takve situacije.

Papa je često govorio o Pedru Arrupeu, karizmatičnom generalu Družbe Isusove između 1965. i 1983., na kojega se često oslanja u svojim razmišljanjima i koji ga je očito duboko oblikovao. Također, često je u razgovoru koristio humor, naglašavajući kako je bez humora teško živjeti.

Sve u svemu, Papa je bio prepun energije. Čini se da se izvan Vatikana osjeća ugodnije nego u Rimu. Na kraju smo se slikali za zajedničku fotografiju. Iako je njegov tajnik nekoliko puta dolazio i ljubazno nasmiješeno sugerirao da je vrijeme da završimo, Franjo se nije dao omesti. Svakome od nas je osobno pružio ruku.

Holger Adler je isusovac. Bio je aktivan u pastoralu mladih i studenata u Hamburgu i Kölnu, a posljednje je radio kao studentski kapelan u Münchenu. Od ovog ljeta djeluje kao dušobrižnik za katolike njemačkog govornog područja u Singapuru i Kuala Lumpuru te predaje u Njemačko-europskoj školi u Singapuru.

CiG