Gdje stanuješ?

Učenici pitaju Isusa gdje stanuje i pritom ih zanima više od njegove adrese.

Nedavno jedan novak piše u svom mejlu kako mu se čini da se sve ugodnije osjeća u svom habitu.

Jedna profesorica je rastrgana između svoje obitelji i svog posla, između dva grada i dva svijeta – i sve joj se više čini da ni u jednom od njih nije u potpunosti na svome.

Jedna mlađa djevojka ima jednu zanimljivu naviku: nakon svakog svog planinarenja kući donosi po jedan kamenčić s vrha i stavlja ga na grob svog oca, koji se cijeli svoj život u brdima i planinama osjećao kao kod kuće.

Jedan neafirmirani mladi glazbenik objavljuje na Instagramu fotografije svog zamjenskog doma i pritom čezne za svojom partnericom koju ovaj put neće vidjeti zbog otkazanog leta.

Dječja soba ni nakon toliko godina nije preuređena. Krevet i ormarić su još uvijek na svom mjestu, a majka upali ponekad i onaj lampion na prozoru kada joj odrasla kći najavi da će posjetiti roditeljsku kuću.

Nakon, čini se, stotog odbijanja prijave za posao, jedan čovjek je očajan, ali istovremeno i dovoljno hrabar potražiti psihološku pomoć – on konačno želi stići negdje, osjetiti da je negdje kao doma, biti potreban i biti cijenjen.

O „povratku kući“ govori se i u sprovodnoj liturgiji kada jedan mlađi par svoje nerođeno dijete na prijelazu između života i smrti povjerava anđelima da ga odvedu kući u nebeski Jeruzalem.

“Gdje stanuješ?” (Iv 1,38) – to je pitanje koje dvojica mladića postavljaju Isusu u današnjem Evanđelju. Je li ovdje riječ samo o lokaciji, adresi? O gradu, državi i granicama? Ili je možda riječ o nečem dubljem: o kući, o domu, o nečemu što nas nosi, štiti i čuva te o onom nečem za čim čeznemo?

Na poticaj Ivana Krstitelja, dvojica učenika žele upoznati Isusa, sami procijeniti tko je ovaj neobični čovjek te što od njega mogu očekivati i čemu se smiju nadati. Isus je za njih još uvijek stranac. Oni ga još uvijek opipavaju. Istražuju ga. I Isus ih poziva u svoju kuću. Svatko tko svoju kuću i svoj dom otvori drugima – otvara im i samog sebe te se izlaže na određeni način. Isus to čini svjesno od samog početka – sve do svoje smrti na križu, do krajnjih granica razotkrivanja i darivanja.

U svjetlu ovog kraja na križu, koji ujedno označava početak i razlog kršćanske nade u život i uskrsnuće, srednjovjekovni mistik i dominikanac Meister Eckhart (umro 1328.) ponovno iščitava ovaj odlomak današnjeg Evanđelja. Eckhart pitanje dvojice učenike („Učitelju, gdje stanuješ?“) pretvara u temeljnu ispovijest: „Gospodine i Bože, ti si posvuda (Ubi habitas).“ To znači: ti si ono mjesto; ti si dom svega što je stvoreno. Meister Eckhart piše dalje u svom komentaru Evanđelja po Ivanu: „Svi mi težimo ovom mjestu; tu smo sigurni i zaštićeni, oslobođeni nemira koji nas okružuje izvan ovog mjesta. Na ovo mjesto – a to je Isus Krist – dolaze i učenici te ostaju s njim.“

Što i kako napraviti danas? Uzmite bilježnicu i olovku ili pak svoj tablet te potražite ljude tamo gdje stanuju. Pitajte ih zbog čega se isplati ostati tamo gdje jesu te na kakvim se temeljima isplati graditi ono nešto. Način na koji se osjećaju kao da su kod kuće sve će vam reći.

A ti. Gdje ti stanuješ? A gdje se osjećaš kao kod kuće?