Georg Bätzing: “Želimo biti Crkva koja je bliska ljudima.”

63-godišnji Georg Bätzing je njemački teolog i svećenik.

Papa Franjo ga je 2016. imenovao prvim čovjekom biskupije Limburg. Bätzing je od 2020. predsjednik Njemačke biskupske konferencije.  On uživa glas jednog od najprogresivnijih biskupa u Katoličkoj crkvi. Mišljenja je da bi svećenički celibat trebao biti dobrovoljan te da bi Crkva trebala razmisliti o pripuštanju žena svetim redovima. 

S predsjednikom Njemačke biskupske konferencije razgovarali smo o Svjetskoj sinodi i o budućnosti Crkve u Europi.

Poštovani oče biskupe, nakon četiri tjedna zasjedanja i razgovora u Vatikanu okončan je za sada prvi dio Svjetske sinode s više dijaloga i manje klerikalne dominacije. Što je sljedeće? Hoće li u 2024. doista biti konkretnih promjena?

Sa Svjetske sinode došle su slike nakon kojih više ništa neće biti isto, i dobro je što je tako. Tu mislim na okrugle stolove za kojima smo se mogli gledati i vidjeti. To je bilo dobro. I tu mislim i na žene i muškarce koji nisu bili biskupi i koji su kao punopravni članovi Sinode na svoj način oblikovali ta četiri tjedna. Tamo su bile prisutne impresivne redovnice i profesorice sa svih pet kontinenata, mlada liječnica iz Jordana i jedna Armenka iz Libanona. Jedna mlada članica Sinode govorila je o šokantnim iskustvima do čega sve može dovesti kada se ljudi ne prihvaćaju zbog različitog rodnog identiteta. Sve sam to doživio kao veliko bogatstvo. Dakle, Svjetska sinoda je bila dobra i ponudila nam je važne poticaje. Za daljnji tijek bih volio malo više hrabrosti. No to ovisi o rasporedu i radnim zadacima koje još uvijek ne znamo. Ali mislim da će biti važno iz konačnog dokumenta izvući pojedina poglavlja i na njima nastaviti raditi u mjesnim crkvama. Mi ćemo to svakako učiniti na našoj sljedećoj generalnoj skupštini u veljači 2024. u Augsburgu.

Koliko ste Vi zadovoljni dosadašnjim tijekom Svjetske sinode? Bojite li izraženih frustracija, ako želje i čežnje vjernika ne budu popraćene konkretnim promjenama u Vatikanu?

Kao što sam rekao, u biti sam bio zadovoljan. Jer Svjetska sinoda je već sad ostvarila dosta toga. Prije svega je riječ o sinodalnosti te kako se Katolička crkva odnosi prema druga dva elementa kolegijalnosti biskupa i primata pape. Na kraju sam bio ugodno iznenađen da se sve teme koje su se već otvarale u prethodnim fazama svjetskog sinodalnog procesa nalaze u završnom dokumentu. To je važan preduvjet za daljnji rad. I pazite još nešto. Često se zna reći: “Opet Nijemci sa svojim problemima.” Ali Sinodalni dokument nabraja sva ona navodno “naša” pitanja.

Jer to su pitanja koja se tiču sveopće Crkve i naravno da ih smatram važnima.

Sinoda bi trebala savjetovati Papu i što je sinoda konkretnija, to će biti od veće pomoći Svetom Ocu. Ja razumijem određenu nestrpljivost, ali na tom putu sveopće Crkve potrebni su nam i strpljivost i hrabrost za one male, ali vidljive korake. Trebali bismo i učinit ćemo ono što možemo regulirati na razini lokalne crkve. Pritom se uvijek moramo voditi principima i opće i mjesne Crkve: i jedan i drugi su komplementarni i ne mogu biti jedan bez drugoga.

Katolička crkva u Njemačkoj je zbog Sinodalnog puta bila kritizirana u Vatikanu i u konzervativnim krugovima diljem svijeta. Nemali broj njih na zapadnom Balkanu čak je i sotonizirao njemački Sinodalni put ne znajući o čemu se zapravo radi. Vi ste uvijek promicali i branili Sinodalni put. Vjerujete li još uvijek da Crkva budućnosti mora i hoće biti sinodalna Crkva?

Ja mogu razumjeti da nas ljudi gledaju s nekakvom skepsom. Ali iskreno sada: tko je od onih koji nas je sotonizirao doista pročitao naše dokumente i odluke? Jesmo, donijeli smo neke odluke. Ali neke smo dijelove jako oprezno formulirali. I točno smo odredili što želimo promijeniti u mjesnoj crkvi zato što nam to dopušta crkveni zakon. Stoga je potpuno jasno da Crkva u Njemačkoj ne ide nekim svojim posebnim putem, ne ide bez Rima.

Budući da smo dio sveopće Crkve, ja odbijam svaku optužbu za raskol kao i onu famoznu riječ “podijeljenost” koja nam se često predbacuje.

Tko tvrdi takvo što, možda sam želi profitirati od podjela. Mi, naravno, imamo pitanja koja se tiču univerzalne Crkve koja se mogu riješiti samo na univerzalnoj razini. Ta pitanja postavljamo slobodno jer to su pitanja velike većine naših vjernika. Dobro je napomenuti da to nisu neka nova pitanja koja se već dugo – zapravo predugo postavljaju i da sveopća Crkva odgovore nije tražila zajednički. Mislim da je sada sazrelo vrijeme za to. Stoga smo svoja pitanja uputili Papi u Rim. Inače, za ovaj naš način dobivamo jako veliku podršku također i sa zapadnog Balkana.

Jednom ste rekli: “Mi želimo biti katolici, ali na drugačiji način.” Nažalost, mnogi predani laici se povlače jer neke od zahtjeva iz Rima smatraju donkihotovskim ili restriktivnim. Kako na to reagirate? Može li se  u Katoličkoj crkvi doista “biti drugačiji”?

Kad sam rekao da želimo biti “drugačiji katolici”, mislio sam da želimo biti Crkva koja je bliska ljudima, koja prepoznaje znakove vremena i suočava se s aktualnim izazovima sa svojim vrijednim blagom svetih spisa i tradicije. Ali ne kruto i nepokretno nego dinamično i otvarajući vrata svima! Zato se nadam da će ljudi ponovno naći povjerenje u našu Crkvu i da neće izgubiti vjeru. Ima mnogo ljudi koji s nama žive svoju vjeru i rado se angažiraju.

Vi u javnosti imate imidž onoga koji se ne boji kritizirati Crkvu. Nije li to malo neobično za jednog katoličkog biskupa? Mnogi još uvijek smatraju da bi jedan biskup trebao biti konzervativan i uvijek lojalan papi…

Ja to i činim zato što volim Crkvu. Isus je otvoreno i iskreno propovijedao. Želio bih širiti ovu poruku s tom istom otvorenošću i jasnoćom. Gdje je potrebna kritika – uključujući i na moj račun – treba je izreći.

Kakva bi to Crkva bila kada bi se na sve bezrezervno klimalo glavom i u slijepoj poslušnosti podržavalo s “Da” ili “Amen”?

Potreban nam je diskurs, intelektualna rasprava, propitivanje, dijalog i onda pronalaženje rješenja. Budite sigurni: ja sam katolik i odan Papi; ali isto tako sam odgovoran i za vjernike svoje biskupije, kojima moram polagati račun za svoje postupke.

 Gdje ćemo biti kao Crkva za nekoliko godina: što očekujete? Čega se plašite?

Zašto bih se ičega plašio? Ja se nadam, dapače uvjeren sam da ćemo mi kao Crkva u Njemačkoj i kao svjetska Crkva nastaviti učiti, produbljivati ​​i živjeti put sinodalnog zajedništva koji je izabrao papa Franjo. Samo Crkva koja svijetli izvan vlastitog zvonika, koja nije zaleđena u navodno bezvremenskom obliku, može biti tu za ljude – za vjernike, za one udaljene, za obespravljene, migrante i prognanike. Čvrsto sam uvjeren da velikim osobnim zalaganjem možemo vratiti sjaj Evanđelja u naš svijet i da ćemo istaknuti karitativnu dimenziju Crkve kao i pastoralnu odgovornost i bogatstvo naviještanja vjere. Naravno da nas je sve manje, ali nije da se taj trend neće jednom zaustaviti. No, osobito kad nas je sve manje, moramo postati katolici na drugačiji način: gledajući naprijed, s povjerenjem i duhovnom hrabrošću koja se usuđuje zauzeti poziciju u svjetovnom okruženju, zauzeti se za vrijednosti i dati glas onima koji inače više nemaju svog glasa.

Uvjereni ste da kršćanstvo doista ima što za reći ljudima, posebice po pitanju mnogih izazova. Što točno?

Velika pitanja našeg vremena, koja se tiču ​​odgovornih u politici i o kojima se ponekad žustro i kontroverzno raspravlja u društvu, zapravo zahtijevaju onu temeljnu etičku notu. Neovisno o tome radi li se o zaštiti klime, tehnološkom napretku u znanostima, digitalizaciji i umjetnoj inteligenciji, globalizaciji i svjetskom gospodarskom umrežavanju, pitanjima zaštite života na samom početku i na kraju ljudskog života, izazovima etici mira pred ratom i raseljavanjem, rastućem globalnom siromaštvu i nepravdi s kojima se suočavamo, sve su to problemi koji se ne mogu riješiti samo pragmatično i politički. Potrebne su odluke temeljene na vrijednostima. Moje mi iskustvo govori da s političarima još uvijek možemo komunicirati kada kao Crkva govorimo na temelju kršćanskog pogleda na čovjeka i Boga.

Današnjem svijetu sigurno ne treba arogantno dociranje; on traži putokaze.

Uvjeren sam da su Isusov Govor na gori i iz njega razvijene derivacije za naše vrijeme još uvijek jedna od najboljih stvari koje je čovječanstvo ikada upoznalo – a mi kao kršćani možemo reći da nam je sam Bog darovao ovaj standard za ispunjen život.

Intervju je prvotno objavljen u “Hrvatska i svijet 2024” (Večernji list, Zagreb).