Gionathan Lo Mascolo: “Krajnji cilj antirodnih pokreta je autoritarizam.”

Povodom sve snažnijeg upliva radikalno desnih retorika u društvu, ali i u crkvama, razgovaramo s Gionathanom lo Mascolom, stručnjakom za radikalnu desnicu i političkim savjetnikom.

Lo Mascolo studirao je teologiju na Sveučilištu Hermannsburg u Njemačkoj te političku znanost i ekstremizam na King’s Collegeu u Londonu. Bio je i ratni izvjestitelj, kao i voditelj kampanja za razne pokrete. Urednik je knjige Kršćanska desnica u Europi: pokreti, mreže i denominacije koja će uskoro biti objavljena u izdavačkoj kući Transcript.

Uredili ste knjigu o kršćanskoj desnici u Europi. Kršćanska desnica je termin rezerviran za opise političkog krajobraza u SAD-u. Postoji li kršćanska desnica u Europi?

Kršćanska desnica je vrlo vidljiva u Europi, iako s drugačijim obilježjima od svojega sjevernoameričkog parnjaka. Usprkos zajedničkom ideološkom okviru, strategiji, pa čak i financijskim i organizacijskim vezama s američkom kršćanskom desnicom, bitno je prepoznati različite povijesne, kulturne i političke krajobraze Europe i načine na koji oni utječu na kršćansku desnicu.

U usporedbi s njezinim mnogo vidljivijim parnjakom u SAD-u, očekivanja od kršćanske desnice u Europi su drugačija te je stoga i manje zamjetna te može neometano djelovati u sjeni javnoga pogleda. No, ako znate gdje trebate gledati, utjecaj i moć tih aktera, organizacija i mreža postaje očit. Kršćanska desnica igra glavnu ulogu u usponu i očuvanju moći u zemljama kao što su Poljska i Mađarska, gdje vlade aktivno ometaju vladavinu prava i liberalnu demokraciju. U Rusiji je kršćanska nacionalistička ideologija „Russki Mir“ ili „Ruskoga svijeta“ služila kao ključno opravdanje ruske agresije na Ukrajinu. Naše je istraživanje pokazalo raširenu mrežu financijske podrške koja dolazi i iz SAD-a i iz Rusije, kao i primjerice raspodjela javnih sredstava koji se preusmjeravaju na te pokrete. Ta zamršena mreža ukazuje na značajna sredstva i strateško savjetovanje tih skupina koje sve snažnije utječu na europsku politiku i društvo.

Nadalje, kršćanska desnica vodi svoje politike koristeći antirodne narative, lobističke napore da umanje seksualno i reproduktivno zdravlje diljem Europe, ali i osnažuje i uvodi u politički mainstream uspon ekstremizma krajnje desnice. Ona ima ključnu ulogu u uništavanju zajedničkog tla društvene razmjene uvodeći toksičnost u javni diskurs.

Koji su glavni naglasci tih pokreta u Europi?

Pokreti kršćanske desnice u Europi snažno naglašavaju očuvanje i obranu onoga što smatraju tradicionalnim vrednotama i ulogama. Ovi naglasci se uvelike uvode putem antirodnog aktivizma. Oni tvrde da rodna jednakost, reproduktivna prava žena i prava LGBTQ+ osoba predstavljaju prijetnju svetosti strukture „prirodne“ obitelji. Posljedično tome, ti pokreti ulažu velike lobističke napore da se suprotstave progresivnim politikama i zakonodavstvu o ovim pitanjima i često ulaze u saveze s političkim akterima koji dijele njihove konzervativne stavove.

Također, valja zamijetiti i uspon kršćanskog nacionalizma. Ova ideologija uspijeva kada se teren pripremi tako što se rodna pitanja stave u središte zanimanja, a potom na red dolaze teme o kojima se prethodno nije razgovaralo. Instrumentalizacija religije u javnom i političkom području posebno je vidljiva u zemljama gdje je kršćanstvo isprepleteno s nacionalnim identitetom i gdje crkva često ima važnu ulogu u oblikovanju javnih politika i diskursa.

Iako kršćanska desnica ponekad neizravno upućuje na antimuslimanski rasizam i neprijateljstvo prema izbjeglicama, te teme nemaju u sebi toliki mobilizacijski potencijal u kršćanskim mrežama i mogu stvoriti više otpora nego primjerice aktivizam protiv LGBTQ+ osoba. No, bitno je primijetiti da aktivizam protiv roda zarad kršćanskog nacionalizma ne predstavlja cilj u sebi, već je strateški alat koji se koristi da se ostvari kulturna hegemonija, da se pripremi teren za uvođenje iliberalnih politika, autoritarizma te podrivanje vladavine zakona i demokracije.

Jesu li ti pokreti u Europi autonomni ili dijele slične programe ili pak resurse?

Akteri i organizacije, koje čine kršćansku desnicu u Europi, predstavljaju vrlo složenu mrežu koja nije niti potpuno autonomna niti skroz usklađena. Njihov raspon je od europskih ogranaka kršćanske desnice SAD-a do novoosnovanih europskih organizacija i mreža koje su izravno povezane s vjerskim institucijama.

Iako se ti akteri i organizacije kršćanske desnice često pozicioniraju kao dio širega, globalnog pokreta i istinskog izričaja narodnoga osjećaja, oni su ipak vrlo usko vezani uz svoje sponzore. Često se prikazuju kao organizacije koje su spontano nastale iz naroda, pogonjene posvećenim i nadahnutim ljudima. No, u stvarnosti, mnogi od njih djeluju kao dio stranih organizacija koje promiču svoje antidemokratske programe.

Naše istraživanje pokazuje da te skupine primaju značajnu financijsku podršku od transnacionalnih veza, bogatih sponzora i zaklada. Značajan dio njihova financiranja dolazi od organizacija kršćanske desnice u SAD-u. Također, utjecaj Kremlja i Ruske pravoslavne crkve u promoviranju ideja kršćanske desnice također se odražava u mreži financiranja, što upućuje da se radi o globalnoj viziji. Financiranje se može pratiti od konzervativnih zaklada u SAD-u, čije bogatstvo dolazi od nalazišta nafte. One financiraju kršćansku desnicu u SAD-u i Republikansku stranku. Također, financijski izvori se nalaze i kod ruskih oligarha uključenih u trgovinu plinom, a oni financiraju stranke krajnje desnice u Europi. Ovi izvori financiranja nisu slučajni, već nam pružaju uvid u političke protuusluge koji financijeri očekuju, uz njihove moralističke programe. Sve ovo uključuje i neoliberalnu agendu koja, među ostalim, želi osujetiti djelovanje za klimatsku pravdu.

Zanimljivo je pratiti reakciju većinskih crkava u zemljama EU na te pokrete. Jeste li primijetili razlike između reakcija crkava na istoku i zapadu Europe?

Kao što pokazuje naša analiza, razlike između istočne i zapadne Europe posebno su vidljive u otpornosti spram stranih utjecaja i programa radikalne desnice. Nakon spuštanja Željezne zavjese, crkve u istočnoj Europi su imale važnu ulogu u uspostavi nacionalnog identiteta. Zbog toga one smatraju da im je, zbog liberalizacije društva, ugrožena društvena prevlast. Stoga su crkveni vođe u tim zemljama pokazali ranjivost prema desnoj retorici.

Zanimljivo je, no reakcije crkvenoga vodstva nisu toliko različite na istoku i zapadu. Crkveni vođe u svim denominacijama sporo su reagirali na ovu rastuću prijetnju iz nekoliko razloga. Zbog prevladavajućih narativa sekularizacije, pluralizacije i propasti, crkveni vođe su isprva pozdravili radikalizaciju i politizaciju u nadi da će to dovesti do rekristijanizacije njihovih zajednica. Ogromna je napast da se stvore savezi s desničarskim politikama kako bi došlo do vjerske obnove, iako do te obnove nije došlo u skladu s očekivanjima.

Razlike u reakcijama crkvenoga vodstva često više ovise o njihovoj hijerarhijskoj strukturi nego o zemljopisnom položaju. Visoko organizirane, hijerarhijske crkve često se bolje čuvaju od ovih trendova. Za razliku od njih, nacionalne i neovisne crkve kojima često manjka organizacijskih brana i resursa, prijemčivije su za utjecaje desničarskih ideologija i teorija zavjere.

U mnogim crkvama se kršćanska desnica rijetko prepoznaje kao problem, što dovodi do nedostatka proaktivnog angažmana. O ovome se problemu rijetko raspravlja među crkvenim vođama ili članovima crkvene zajednice. Poseban problem u uspostavljanju granica imaju konzervativne crkve, uglavnom zbog manjka razumijevanja načina na koje desničarske skupine sustavno koriste konzervativna religijska vjerovanja.

U Hrvatskoj je većinska Katolička crkva, ali i mnoge druge crkve i vjerske zajednice, snažno podržala referendum protiv gay brakova, kao i pokušaje odustajanja od ratifikacije Istanbulske konvencije, a pred nama je i novi zakon o pobačaju. Svim tim pitanjima se bavi kršćanska desnica. Mislite li da većinska Crkva naprosto dijeli njihova stajališta ili postoji neka zajednička agenda?

Pojava kršćanske desnice u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj upućuje na šire približavanje stavova. Uz uspon desnoga populizma, ideologije krajnje desnice dospjele su u mainstream i time su oslabile prepreke da crkva snažnije progovori o svojim uvjerenjima. Te su crkve, razumijevajući te promjene, očito prilagodile svoje strategije  da dospiju do takve nove publike, što je nužno dovelo do političkih i teoloških ustupaka.

Bliskost crkava i desnih političkih stranaka i aktivista nije nova, već odražava usklađivanje s elitama i duhom vremena. Ta bliskost također odražava duh neoliberalnog doba, gdje crkva želi svoju poruku učiniti više „prijateljskom prema tržištu“, zbog čega istiskuje svoja osnovna društvena vjerovanja. Nadalje, ona je primjer dugotrajne želje crkava da traže naklonost političkih moći, što je trend koji se može pratiti još od Konstantinova obrata.

No, ova strateška bliskost oštro se suprotstavlja tvrdnjama crkve i populističkim sloganima koji se protive duhu vremena i elitama. Ovaj unutarnji nesklad ukazuje na unutarnju apsurdnost i nedosljednost ovoga trenda i na svjetlo dana donosi slabost desne teologije u cjelini. Nadalje, on ukazuje i na duboko ukorijenjene patrijarhalne i reakcionarne strukture crkve te naglašava veliki utjecaj koji te strukture imaju na teološki diskurs.

Što vam se učinilo zanimljivim u knjizi, koja su vas otkrića možda iznenadila?

Jedan od najintrigantnijih i neočekivanih elemenata u knjizi je način na koji su organizacije kršćanske desnice i njihove brojne organizacije civilnoga društva prilagodile svoje strategije europskome kontekstu, konkretno, stvarajući nevjerojatnu dinamiku između stranaka krajnje desnice i crkava.

Zbog svoje složene prošlosti i uznapredovale sekularizacije, desne stranke i kler skrivaju javnu međusobnu povezanost, iako trebaju jedni druge. Radikalne desne stranke brinu se da ih se ne povezuje s kršćanskim fundamentalizmom jer bi time od sebe udaljile mnoge svoje poklonike na sekularnoj krajnjoj desnici te bi otežali svoje napore da zadobiju više poklonika iz političkog mainstreama.  No, desničarski klerici su često isto tako oprezni da javno ne podrže skupine krajnje desnice te se umjesto toga ograničavaju na podršku slogana krajnje desnice ili kritiziranja političkih suparnika jer ugrožavaju svoju karijeru i svoj utjecaj u crkvama.

Kao posljedica toga, osnovane su brojne mreže i organizacije civilnoga društva koje su ključne kao glavne platforme za donošenje političkih odlika, a savezništva i dogovori se sklapaju daleko od svjetala reflektora. Pogled na te skupine koje djeluju i u Hrvatskoj daje nam nevjerojatan uvid u usku vezu između aktivista, klera i političara. Kao posljedica te tajanstvenosti, kršćanska desnica nije dovoljno prepoznata u javnosti, posebno ako je usporedimo s američkom kršćanskom desnicom, gdje su te veze puno snažnije prokazivane u javnosti.

Nedavno je u Hrvatskoj započela manifestacija javne molitve na glavnom zagrebačkom trgu, posvećena moralu žena, smanjenju broja pobačaja itd. Također, postoje i snažni protuprosvjedi i oštre javne rasprave o tim manifestacijama. Mnogi tvrde da treba prokazati te manifestacije jer nisu marginalne, a, ako se udruže s političkom moći, mogu snažno utjecati na društvo i politiku. Je li taj strah opravdan?

Svakako je opravdana briga oko uspona kršćanske desnice, napose ako se njezino djelovanje isprepliće s političkim pitanjima. Sve snažnija politizacija i radikalizacija vjerskih skupina, što se vidi na primjerima SAD-a, Izraela, Indije i Europe, predstavlja potencijalni rizik koji se mora ozbiljno shvatiti kada procjenjujemo mogući utjecaj takvih manifestacija.

No, time se ne ukida nužnost dijaloga i mogućeg pomirenja s onima koji su privučeni pričama koje se predstavljaju na tim događajima. Vjerske zajednice, a posebno inicijative odozdo imaju važnu ulogu i odgovornost spriječiti eskalaciju tih društvenih pokreta. One imaju zadatak da utječu na svoje zajednice, organiziraju mreže i opreme i javnost i svoje podržavatelje s teološkim i političkim alatom s ciljem razumijevanja pravih motiva koji počivaju iza tih događaja, kao i s ciljem ukazivanja na moguće rizike za društvo.

To ne sprečava organiziranje protuprosvjeda. No, oni sami nisu dovoljni da spriječe eskalaciju „kulturalnog rata“. Vjerske i političke organizacije imaju odgovornost predstaviti alternativni društveni model, onaj koji ne pristaje na status quo, već traži vidljivo poboljšanje životnih uvjeta. U društvu suočenom sa suparničkim prosvjedima, ključno je predložiti alternativnu viziju koja je uključiva, pravedna i koja gleda unaprijed.

Uvijek se govori da krajnja desnica „kidnapira“ i zloupotrebljava vjerske istine, retoriku, imaginarije itd. Šuti li religijska ljevica o tim pitanjima, koristi li religijski jezik u borbi protiv kršćanske desnice ili koristi sekularnu retoriku?

Jedan od najuspješnijih narativa desnice, a posebno kršćanske desnice, sastoji se u tome da religijska ljevica i ljevičarske politike nisu samo neusklađene, već su i proturječne. No, ako samo malo pogledamo u povijest, uviđamo zašto je taj narativ toliko snažno promoviran u posljednjem stoljeću: veliki dio političkoga aktivizma ljevice koji se pokazao ključnim u otporu ili pak ukidanju tiranske vladavine, osnažen je ili čak vođen od ljudi koji su svoje poticaje vukli iz svojih religijskih vjerovanja u društvenu pravdu i oslobođenje ugnjetenih, a istovremeno su kritizirali vjerske institucije, njezine ugnjetavačke hijerarhije koje su često bile saveznice vlasti i još uvijek to jesu. Imamo mnogo primjera za to: od otpora nacizmu i fašizmu u Njemačkoj, Italiji i Španjolskoj, do Pokreta za građanska prava u SAD-u i borbe protiv aparthejda u Južnoj Africi.

No, mnogi ljevičari u Europi, slično kršćanskoj desnici, previše su privrženi teorijama sekularizacije te su zaslijepljeni svojim sekulariziranim, eurocentričnim pogledom da bi vidjeli širu sliku. Previdjeli su sve snažniju pluralizaciju u Europi i činjenicu da se više od 80% globalnoga stanovništva poistovjećuje s nekom vjerskom skupinom. Najveći izazovi našega vremena, poput sve veće razlike u bogatstvu, klimatske katastrofe i opadanja demokracije diljem svijeta – mogu se zaustaviti i preobraziti samo ako pokreti i stranke mobiliziraju ljude koji žele uložiti napore u izgradnju svijeta koji se skrbi za mnoge, a ne samo za neke.

Kršćani, koji smatraju da su na ljevici, imaju odgovornost prokazati nečasnu profanaciju kršćanstva i drugih religija te predstaviti održive alternative. Te alternative ne bi smjele biti utemeljene na međusobnom izrabljivanju ili ugađanju vlastima, već na međusobnom poštovanju i zajedničkim ciljevima. Moraju graditi snažnije veze s drugim religijama i građanskim društvom, opremiti ljevicu s alatima za suradnju s vjernicima i pripremiti svoje članove da identificiraju, razumiju i suprotstave se narativima krajnje i kršćanske desnice.