Via Crucis na rimskom Koloseju: Glasovi mira u vrijeme rata

Svjedočanstva žrtava ratova i nasilja bila su u središtu meditacija uz 14 postaja tradicionalnog križnog puta održanog na rimskom Koloseju na Veliki petak, 7. travnja, prenosi Informativna katolička agencija. (IKA). Papa Franjo je zbog velike hladnoće pratio križni put na Koloseju iz Doma svete Marte.

Zbirku meditacija su priredili dikasteriji Rimske kurije, a prema Papinoj želi tema križnoga puta je „Glasovi mira u vrijeme rata“. Riječ je o svjedočanstvima muškaraca i žena iz raznih krajeva svijeta, žrtava rata, nasilja i siromaštva koja je Papa slušao tijekom svojih apostolskih putovanja i u drugim prigodama: migranata iz Afrike i Južne Amerike, stradalnika iz Svete zemlje, svećenika s naših prostora, dvojice mladića, jednog iz Ukrajine, drugog iz Rusije.

Prije Muke rekao si: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje” (Iv 14, 27), glasio je početak Uvodne molitve. Gospodine, trebamo tvoj mir, onaj mir koji ne možemo izgraditi vlastitim snagama. Trebamo čuti tri puta ponovljene riječi kojima si, nakon što si uskrsnuo, okrijepio srca učenika: „Mir vama!“ (Iv 20,19.21.26). Isuse, koji grliš križ za nas, pogledaj našu zemlju žednu mira, dok se krv tvoje braće i sestara i dalje prolijeva i suze tolikih majki koje su izgubile svoju djecu u ratu miješaju sa suzama tvoje svete Majke. I ti si, Gospodine, plakao nad Jeruzalemom jer nije prepoznao put mira, istaknuo je u molitvi.

U križnome putu su svjedočanstva i odjeci koji su doprli do ušiju i srca Pape također tijekom njegovih posjeta. To su odjeci mira koji ponovno izranjaju u ovom „djelomičnom trećem svjetskom ratu“, povici koji dolaze iz zemalja i područja koja su danas razdvojena nasiljem, nepravdom i siromaštvom. Sva mjesta gdje se trpe sukobi, mržnja i progoni prisutna su u molitvama ovog Velikog petka.

Gospodine Isuse, kod tvojega rođenja anđeli na nebu navijestiše: „Mir na zemlji ljudima“. Sada se naše molitve dižu u nebo. Molimo za taj mir koji si nam povjerio, a koji ne uspijevamo očuvati. Isuse, ti s križa grliš cijeli svijet: oprosti nam naše grijehe, izliječi naša srca, daj nam svoj mir, glasio je završetak Uvodne molitve.

Prva postaja križnog puta donijela je svjedočanstvo iz Svete zemlje, gdje se čini kao da je „nasilje naš jedini jezik. Pravda i oprost ne mogu razgovarati jedno s drugim”, navedeno je u prvoj meditaciji. U tom kontekstu „nabijenom mržnjom i zamjeranjem“, upućen je poziv na donošenje drugačije „odluke“ – odluke za mirom. Krist nas poziva, istaknuo je u molitvi, da se ne služimo mjerilom Pilata i mnoštva, nego da prepoznamo patnju drugoga, da pravdu i oprost stavimo u dijalog i da želimo spasenje za sve, čak i za razbojnike, čak i za Barabu.

Uslijedilo je potresno svjedočanstvo migranta iz zapadne Afrike koji je prošao svoj osobni križni prije šest godina kad je napustio svoj grad, obilježen putovanjem kroz pustinju na kojem je prolazio pokraj mrtvih tijela i spaljenih automobila, te još pogibeljnijim putovanjem preko Sredozemlja, da bi na kraju bio spašen od ribara i nevladinih udruga.“ Oslobodi nas, Gospodine Isuse”, molilo se uz drugu postaju, od lakih tuđih osuda, od ishitrenih sudova, od pogubnih ogovaranja.

Autori meditacije uz treću postaju, Isus prvi put pada pod križem, bili su mladi iz Srednje Amerike. Ti mladi govore i o padovima: lijenosti, strahu, praznim obećanjima o lakom, ali prljavom životu, sazdanom od pohlepe i korupcije. To je ono što povećava spirale trgovine drogom, nasilja, ovisnosti, iskorištavanja. Dok previše obitelji i dalje oplakuje gubitak djece, uputili su molitvu Bogu: „Usadi nam u srce želju da pomognemo ustati onome koji je pao“.

Iz Južne Amerike dolazi glas majke koja je u eksploziji bombe ostala bez noge. Međutim, ono što ju je prestravilo bilo je vidjeti svoju 7-mjesečnu kćer s komadićima stakla zabodenim u njezino malo lice. „Kako je Mariji bilo vidjeti Isusovo lice izranjavano i krvavo! Ja, žrtva tog besmislenog nasilja, najprije sam osjetila bijes i ogorčenost, ali sam onda otkrila da ako širim mržnju, stvaram još više nasilja“. Zato je odlučila studirati da bi naučila kako spriječiti nesreće uzrokovane nagaznim minama. „Daj nam da te prepoznamo, Gospodine Isuse, u unakaženom licu onih koji trpe!“, bio je jedan od zaziva uz četvrtu postaju križnog puta na Koloseju.

Troje migranata zatim je u petoj postaji ispreplelo svoje priče. Dolaze s različitih mjesta – Afrike, Južne Azije i s Bliskog istoka – i svi su žrtve mržnje u obliku bombi, noževa, gladi, boli. Mržnja koja, kad se „jednom doživi, ne zaboravlja se…“. “Hoće li se naći koji Cirenac za mene?” pitaju. I mole Gospodina za oprost jer „prezreli smo te u nesretnicima“ i „zanemarivali smo te u onima koji su bili potrebiti pomoći“.

Meditacija uz šestu postaju donijela je svjedočanstvo svećenika s naših prostora koji je tijekom posljednjeg rata na ovim prostorima deportiran u logor gdje je proveo četiri mjeseca, često gladan i žedan, mučen, s tri slomljena rebra: „Prijetili su mi da će mi iščupati nokte, staviti mi sol na rane, prijetili da će me živog oderati“. Jednom je molio stražara da ga ubije. Ali jedna žena muslimanka mu je donijela hranu i pomoć: „Uspjela je doći do mene probijajući se kroz mržnju. Bila mi je ono što je Veronika bila Isusu. Sada, do kraja života, svjedočim strahote rata i vapim: Nikada više rata!“. Daj nam svoj pogled, Gospodine Isuse da se brinemo za one koji trpe nasilje i prihvaćamo one koji se kaju zbog zla, glasila je molitva.

Dvoje tinejdžera iz Sjeverne Afrike podijelili su u sljedećoj, sedmoj meditaciji svoju bol i tugu: njihova su imena Joseph (16) i Johnson (14). Živeći u prognaničkim kampovima, nakon što su napustili zemlju zahvaćenu ratom, htjeli bi studirati i igrati nogomet, ali nemaju odgovarajućeg prostora ni mogućnosti: „Želimo mir da odemo kući. Mir je dobar, rat je loš. Htio bih to reći svjetskim čelnicima“, poručuje jedan od dječaka u meditaciji. „Ojačaj nas, Gospodine Isuse u nastojanju oko izgrađivanja mostova bratstva“ bila je jedna od njihovih prošnji na kraju sedme postaje križnog puta.

Vjernici iz jugoistočne Azije također poručuju svijetu: „Mi smo narod koji voli mir, ali smo pritješnjeni križem sukoba. Suze naših majki oplakuju glad njihove djece”. Upravo su žene te koje daju snagu, poput redovnice „koja je kleknula pred silom oružja u obrani svoga naroda“. „Od trgovanja oružjem bez grižnje savjesti: Obrati nas, Gospodine! Od izdvajanja novca za naoružanje umjesto za hranu: Obrati nas, Gospodine! Od ropstva novcu koje uzrokuje ratove i nepravde: Obrati nas, Gospodine! Da se koplja pretvore u srpove: Obrati nas, Gospodine!“, glasile su molitve uz osmu postaju križnog puta.

Časna sestra također je glas središnje Afrike koja ponovno proživljava strašno jutro 5. prosinca 2013. kada su njezino selo napali pobunjenici. „Moja je sestra nestala i više se nije vratila“. Ubrzo joj je i otac umro. Neprestano je plakala: „Zašto?“, pitala se. Od Boga je crpila snagu za ljubav: „Iako sam izgubila praktički sve… sve prolazi osim Boga“. Iz tog iskustva u njoj se rodio poziv da djeci prenosi vrijednosti pomaganja, opraštanja i čestitosti. Ozdravi nas, glasila je molitva Bogu, od straha da ne budemo ljubljeni, da budemo krivo shvaćeni, da budemo zaboravljeni.

Meditaciju uz desetu postaju sastavili su mladi Ukrajinac i mladi Rus. Prvi je govorio o bijegu iz Mariupolja u Italiju, gdje živi njegova baka, o ocu koji je zaustavljen na granici i čežnji za domom. „Moja se obitelj na kraju odlučila vratiti u Ukrajinu. Ovdje je situacija i dalje teška, rat je na sve strane, grad je razoren. Ali u srcu mi je ostala ona sigurnost o kojoj mi je pričala baka kad sam plakao: ‘Vidjet ćeš, sve će proći. I uz Božju pomoć vratit će se mir’“. Mladi Rus je rekao da se osjeća „lišenim sreće i snova o budućnosti“. Stariji brat mu je poginuo, o sudbini njegova oca i djeda se ništa ne zna: „Svi su nam govorili da trebamo biti ponosni, a kod kuće samo toliko patnje i tuge“. Na kraju je upućena molitva Gospodinu za očišćenje od ogorčenosti, zlopamćenja, nasilnih riječi i reakcija, stavova koji stvaraju podjele.

Sjećanja na smrt i bombardiranja također su sjećanja mladića s Bliskog istoka, koji je od 2012. godine prisiljen živjeti „svakim danom sve strašniji“ rat. Bombe su neprestano padale u njegovom susjedstvu, jedna je eksplodirala u spavaćoj sobi njegovih roditelja. Zato su se odlučili na bijeg: „Bila je to još jedna kalvarija jer nam nakon dva neuspješna pokušaja dobivanja vize nije preostalo drugo nego se ukrcati na brod“. Riskirali su živote, a spasili su ih obalna straža i mještani: „Rat ubija nadu“. „Ozdravi nas, Gospodine Isuse” od nestrpljivosti, žurbe, zatvorenosti, izolacije. Izliječi nas od nepovjerenja i sumnje, molilo se uz jedanaestu postaju.

“Vaša je ljubav jača od svega”, istaknuto je u svjedočanstvu žene iz zapadne Azije, majke koja je vidjela kako joj mali sin umire pod granatama zajedno s bratićem i susjedom. „Vjera mi pomaže da se nadam, jer me podsjeća da su mrtvi u Isusovim rukama. A mi preživjeli pokušavamo oprostiti agresoru“, svjedočila je. Molila je Krista: nauči nas da opraštamo kao što si ti nama oprostio i da učinimo prvi korak prema pomirenju.

Redovnica iz istočne Afrike prisjetila se sestre misionarke koja je umrla „bez milosti“ od ruku terorista na dan kada njezina zemlja slavi Sporazum o neovisnosti. „Dan pobjede pretvorio se u poraz“, napisala je u meditaciji uz trinaestu postaju. No, Krist je „naša prava pobjeda“. “Ti koji si smrću uništio smrt: smiluj nam se, Gospodine Isuse!”.

Posljednja, četrnaesta meditacija bila je svjedočanstvo mladih djevojaka iz južne Afrike, otetih i zlostavljanih od pobunjenika: „Lišene odjeće i dostojanstva, živjele smo gole kako ne bismo pobjegle“. Ipak se odlučila na bijeg i sada piše: „U ime Isusovo opraštamo im sve što su nam učinili“. Čuvaj nas, Gospodine Isuse u nadi koja ne razočarava, u oprostu koji obnavlja srce, u miru koji usrećuje.

Križni put završio je molitvom 14 zahvala Gospodinu: za nadu, hrabrost, milosrđe, ljubav…

IKA/Vatican Media