Godina Gospodnja 2025. je doba bez utjecajnih teologa i nadahnutih političara

Udžbenici društveno-humanističkih znanosti, pogotovo anglo-američki, često znaju imati predrasude prema kršćanstvu.

Slično kao u medijima, ili je riječ o otvorenom neprijateljstvu ili pak o neznanju. Sve se to pretvara u ignoranciju religijskog fenomena. Grobarski termini religijskih emisija HRT-a to zorno svjedoče. Riječ i život ide petkom u jutarnjem terminu, Zajedno u duhu subotom prije osam ujutro, a Mir i dobro nedjeljom u četiri popodne, kada se većina građana bavi jelom, spavanjem ili uopće nije kod kuće. Ostale televizije na nacionalnoj razini uopće nemaju religijske emisije. Dobro, televizija više nije utjecajan medij kakav je bila prije trideset godina, ali svejedno je dobra ilustracija kako religijsko i religijski fenomen stoje u medijima.

Da se vratimo udžbenicima. Ako se dohvatite nekog udžbenika politologije, možda ćete uspjeti pročitati da su degolističke stranke (u Francuskoj se stranke neprestano reformiraju) i CDU u Njemačkoj one opcije koje su provodile socijalni nauk Katoličke Crkve u praksi.

Veliki Charles de Gaulle imao je specifičan odnos prema svojoj katoličkoj vjeri. Nikada nije krio svoju vjeru – svaki dan je započinjao misom, na koju je tjerao sve svoje prisutne suradnike (nešto ih je manje bilo kada su bili u oporbi, ali kada je bio na vlasti, vukao je koga je mogao). No, istodobno je prema crkvenoj hijerarhiji imao sličan odnos kao Ante Starčević ili Stjepan Radić – nije ih želio blizu politici, iako je odrastao u vrlo klerikalnoj obitelji. Vichy i sve što se događalo oko njega promijenili su de Gaulleove stavove prema Crkvi u izravnoj i praktičnoj politici.

Degolizam je zapravo vjerno slijedio socijalni nauk Crkve po pitanju odnosa prema radnicima i bio je utemeljen u katoličkoj teologiji kao nijedna druga politička ideologija toga doba. Sam de Gaulle javno je izbjegavao pretjerano govoriti o vjeri, ali zna se da je hvalio francuske isusovce, čiji je obrazovni sustav prošao. Isusovački teolog i kardinal Jean Daniélou bio je gorljiv pobornik de Gaullea. Francuska nikada nije imala tako jake teologe kao u razdoblju od 1944. do de Gaulleove smrti 1970. Danas se Katolička crkva u Francuskoj suočava s problemom manjka svećenstva. Degolizam više ne može doći do izražaja; zadnji degolistički predsjednik bio je Nicolas Sarkozy, kojemu je mandat završio 2012.

Konrad Adenauer vjerojatno je najzaslužniji za popravak imidža Njemačke nakon Drugoga svjetskog rata i svih zločina koje je Njemačka počinila u šest godina rata. Bio je prednacistički političar katoličke Stranke centra, koji je prvu dužnost gradonačelnika Kölna obnašao još 1909. Uvjereni katolik u svakome pogledu, nije volio nacizam, niti su nacisti voljeli njega. Nakon stvaranja Zapadne Njemačke 1949. postao je njezin prvi kancelar i obnašao tu dužnost do 1963. Kršćansko-demokratska unija (CDU) stvorena je kao ekumenska stranka njemačkih katolika i luterana.

Njegov zamjenik i kasniji nasljednik, luteran Ludwig Erhard, razvio je koncept socijalnog tržišnog gospodarstva (die soziale Marktwirtschaft), koji je uvelike bio naslonjen na katoličku i luteransku teologiju. Kardinal Joseph Höffner, nadbiskup Kölna (nekada bi se reklo primas Njemačke) od 1969. do svoje smrti 1987., bio je jak promicatelj socijalnog nauka Crkve, a CDU je bio vrlo prijemčiv prema njemu. Zadnji pravi kancelar koji se držao dobrih zasada CDU-a bio je Helmut Kohl (na vlasti od 1982. do 1998.).

Njegovi nasljednici, Gerhard Schröder (SPD, 1998. – 2005.) i Angela Merkel (CDU, 2005. – 2021.), odveli su Njemačku putem antisocijalnih politika, putem uništavanja njemačke gospodarske neovisnosti, putem ovisnosti o ruskom plinu i nafti te općenito putem razgradnje svega dobroga što je Kohl ostavio iza sebe. Cinik Schröder, službeno luteran, cijeli je život iskazivao u najmanju ruku nepovjerenje prema kršćanstvu (npr. u memoarima opisuje kako ga je smetalo koliko je George W. Bush spominjao svoju vjeru) i nije htio u kancelarskoj prisezi izreći neobvezni dodatak „Tako mi Bog pomogao“.

Merkel, kći luteranskog pastora, znala je javno braniti opadajuće kršćanstvo u Njemačkoj, ali način na koji se obračunala s Kohlom (koji ju je politički stvorio) svjedoči da joj vjernost nije bila jača strana – što mnogi u CDU-u nisu zaboravili. Bila je stručnjakinja za eliminaciju kvalitetnih kadrova CDU-a. Kao dijete Istočne Njemačke, iza sebe je ostavila vanjskopolitičku katastrofu.

U svijetu u kojem vlada kaos i u kojem se raspada međunarodni pravni i politički poredak nedostaje sposobnih političara. Nema na vidiku nikoga kao što su bili de Gaulle, Adenauer, Erhard, Kohl ili Thatcher – vjernici, dobro obrazovani, sposobni. Čak se i Sarkozy čini poput Georgesa Clemenceaua u usporedbi s današnjim političarima.

De Gaulle i Adenauer 1963. su potpisali Elizejski ugovor, svojevrsni službeni kraj neprijateljstva Francuske i Njemačke, koji je postao kralježnica današnje EU.

Može li Friedrich Merz stabilizirati Njemačku nakon pobjede na izborima ove nedjelje? Hoće li CDU krenuti putem Adenauera i Kohla ili putem Merkel? Vidjet ćemo. Uzimajući u obzir koliko se Merz i Merkel ne vole, možemo se nadati povratku racionalnoj politici i konceptima Ludwiga Erharda, gdje će se jednako misliti i na nacionalne interese i na radnička prava – dvije stvari koje su Merkel bile vrlo strane.

U dvadesetom stoljeću, osobito u drugoj polovici, mogli bismo nabrojiti desetke važnih katoličkih, luteranskih i drugih teologa koji su utjecali na političare, društva i države. Danas je teško pronaći nekoga tko bi imao jak utjecaj poput Dietricha Bonhoeffera, Johanna Baptista Metza, Martina Niemöllera, Karla Rahnera, Josepha Ratzingera ili Paula Tillicha.

Hoće li Merz imati svog Josepha Höffnera? Treba tek vidjeti. Iako je vjerojatnije da neće, nego da hoće.