Govor i odgovor iliti kako danas biti (ne)vjerodostojan?

Kako uz pomoć današnjeg evanđelja prevladati sve izraženiju krizu vjerodostojnosti Crkve?

“Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje” – stoji u današnjem čitanju iz Prve Petrove poslanice (3,15). Mi iz Crkve, barem ove katoličke, već mjesecima i godinama moramo javnosti polagati račune. Ne može se reći da to činimo dobrovoljno. Muka nas je natjerala. Da se na vrijeme i dobrovoljno reagiralo na nevjerojatne zločine koji su se događali pod okriljem Crkve, sada vjerojatno ne bismo bili u krizi vjerodostojnosti.

No nije ovdje samo riječ o problemu zlostavljanja unutar Crkve. Zakazali smo mi i po pitanju migranata i izbjeglica, raznoraznih domaćih fanatizama, sveprisutnog govora mržnje, lažnog domoljublja koje se već desetljećima skriva iza Crkve te svakodnevnih političkih silnica koje su – našim propustom – posvađali ljude, gradove, regije pa čak i države. Definitivno se moglo i bolje i drugačije reagirati.

Prema današnjem zapisu iz Ivanova evanđelja, Isus je svojim učenicima obećao „Duha Istine“ kao „Branitelja“ (παράκλητος, Paráklētos). Ovaj starogrčki izraz mogli bismo prevesti kao “branitelj” ili “pomoćnik”. Doslovno bi značilo: “Onaj koji je pozvan stajati pored nekoga tko je u nevolji kako bi mu pružio pomoć.” Kako onda bilo tko može i pomisliti da su neistina i zataškavanje zločina mogli spasiti Crkvu od blamaže?

Cijeli citat iz Prve Petrove poslanice glasi: „Uvijek budite spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama!” Je li uopće moguće obrazložiti nadu? Kako Crkva danas „objašnjava nadu“? Radosna vijest, evanđelje utjelovljenog Boga jest i ostaje razlog nade za nas.

Ali, ako već trebam ponuditi nekakvo nemušto „obrazloženje nade koja je meni“, onda je razlog nade za mene ona famozna „Opcija za siromašne“. Opcija ili opredjeljenje za siromašne je izbor koji, prema evanđelju, ne smije izostati. Papa Franjo naglašava da „opcija za siromašne“ nije politička ili ideološka opcija; ovaj etičko-socijalni zahtjev, koji izvire iz Božje ljubavi, ključni je kriterij kršćanske vjerodostojnosti. Jedna od poteškoća s „opcijom za siromašne“ u crkvenom kontekstu je što dosta toga ostaje samo na teoretskoj razini. Jest, imamo divnu teoriju. Fantastične knjige. Nevjerojatno nadahnute propovijedi. No, kako očekivati da „fundamentalna opcija za siromašne“ zaživi u cijelom svijetu, kada je nažalost nismo primijenili ni u vlastitim župama i biskupijama?

Ne treba također ni zanemariti da u ove „siromašne“ ubrajamo i sve one koje je „osiromašilo“ klerikalno licemjerje i ona naša poslovična tvrdoglavost i neznanje. Kada je primjerice Marija iz Nazareta po prvi put došla u kontakt s ovom gore spomenutom nadom, zapjevala je u svom hvalospjevu: “Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne.” Nije nikakva tajna da pod ovim „silnicima“, kako to često biva, jako rijetko pomislimo sami na sebe; uvijek su to oni tamo neki drugi. „Opcija za siromašne“ naglašava ljubav koja se mora osjetiti u (orto)praksi. Ako mi samo pričamo o nadi, ljubavi i reformama, a ništa ne činimo, zašto bi nam onda itko išta trebao vjerovati?

Možda bismo ovu nadu mogli obrazložiti onom izlizanom, ali donekle i istinitom floskulom da je Crkva zajednica različitih ljudi koji, koliko god bili različiti, opet nastoje uskladiti svoje živote s Isusom. A to je uvijek proces koji traži vrijeme. I molitvu.

Uvjeren sam da je našu nevjerodostojnu i kompromitiranu Crkvu doista moguće obnoviti na temelju one stare poruke o Božjem kraljevstvu koja zapravo nikad ne može ostarjeti. U konačnici, jedan od razloga za ovu nadu je i spoznaja da sam utjelovljeni Bog obećava da nikad neće napustiti svoju zajednicu. Da, svjestan sam zamke. Što je činio „Branitelj“ (παράκλητος, Paráklētos) s obzirom na zločinačka zbivanja, za koja je doista iluzorno očekivati da su se događala samo u posljednjih nekoliko desetljeća crkvene povijesti?

Ne valja dakle samo čekati da nam nešto padne s Neba u krilo nego smo pozvani „fundamentalno se opredijeliti za sve siromašne“ te, ako je potrebno, i ustati i zagalamiti za sve one kojima je to onemogućeno.

Jer, nada je nježna biljčica koju ne smijemo zagušiti bezosjećajnim postupcima.