Greta Grakalić Rački: Gledaj mizoginiju

S feministkinjom, teologinjom i kulturologinjom Gretom Grakalić Rački razgovarale smo o mizoginiji povodom njenog izlaganja na okruglom stolu u Rijeci u sklopu programa Kino učionice: gledaj mizoginiju u siječnju 2017.

Greta, o čemu si govorila na predavanju?

Govorila sam o srednjovjekovlju i kršćanskoj kulturi koja je  relevantna i danas u zapadnoj civilizaciji, a posebno u Hrvatskoj koja se, kao što znamo, često voli dičiti svojom katoličkom tradicijom. Izdvojila sam tri bitne karakteristike koje se javljaju u srednjovjekovlju, a to su opozicija duh/tijelo, estetika i užitak. Pokazala sam i kako su ove kategorije povezane sa ženom i ženstvom.

Prvo, dakle, binarne opozicije. U kršćanstvu srednjeg vijeka komplementarnost muških i ženskih osobina počinju se shvaćati na vrlo radikalan način. Ženu se veže uz sve što je tjelesno, a muškarac je vezan uz duh. Muškarac je uman, racionalan i aseksualan, dok je žena tjelesna, prirodna i pohotna.

Augustin, primjerice, razlikuje muški i ženski um, muški um je sapientia, mudrost, a ženski um je scientia koji karakteriziraju tako reći praktična znanja. Sapientia koja je muška osobina ujedno objedinjuje i scientiu, žensku osobinu dok scientia ne može opstojati sama za sebe, nego je dio jedne puno veće cjeline. To znači da muške i ženske karakteristike u srednjem vijeku nisu čak ni komplementarne, već se žena poima suplementarno.

Ova tradicija postoji i prije srednjeg vijeka, Tertulijan je u trećem stoljeću bio prvi teolog koji je rekao da je neposlušnost slika svih žena, a žena je dakle pomoćnica muškarcu i to je jedini razlog njenog postojanja. Ovakvo tumačenje žene dolazi iz tradicionalističkog tumačenja izvještaja o stvaranju gdje je Eva stvorena kao pomoćnica i gdje je kriva za čovjekov pad. Njena krivnja i drugotnost temelj su tumačenja žene kao suplementarne, što se intenzivno projicira u srednji vijek.

Budući da je žena po takvim mizoginim tumačenjima iskonski zla i pokvarena, u srednjovjekovlju se počinju razvijati strogi modeli ponašanja u svrhu kroćenja te opasne i grešne ženske prirode. Žena se mora ukrotiti, mora se odgajati tako da bude što poslušnija.

Tertulijan govori i o heretičnim ženama, koje po njemu nemaju skromnosti, dovoljno su hrabre da podučavaju, da se uključe u rasprave, da čine egzorcizam i iscjeljenja pa čak i da krste. Ove Tertulijanove tvrdnje pokazatelj su koliko se ženu nastoji gurnuti u drugotnost, ali otkriva i da su postojale žene koje su podučavale, uključivale se u rasprave, činile egzorcizme pa čak i krstile. Istraživanja pokazuju da je uloga žena u ranom kršćanstvu bila originalno drukčije zamišljena od one kakvu nam prenosi poprilično mizogina tradicionalistička predaja.

Druga karakteristika je estetizacija ženstva, odnosno izvanženstvenosti. Žene se počevši od patrističkog perioda intenzivno počinju asocirati s uljepšavanjem i uređivanjem, a te aktivnosti se istovremeno počinju držati bezvrijednima, ispraznima i površnima. Imamo paradoks gdje se od žena očekuje i odgaja da se uljepšavaju, a zbog toga ih se smatra manje vrijednima.

Klement Aleksandrijski, Ivan Zlatousti, Ciprijan, Ambrozije i Jeronim bili su fascinirani uljepšavanjem, Čitala sam neke od tekstova i fascinirali su me znanje i vokabular kojim barataju kada su u pitanju načini kovrčanja kose ili tehnike šminkanja. U svakom slučaju oni tvrde da žena po svojoj prirodi teži ukrašavanju jer je sklonija grijehu i neposluhu. Žena i ljepota tako se ne vide samo kao inferiorne nego i grešne. Danas imamo sličnu situaciju, no danas su teološki traktati zamijenjeni industrijom ljepote. S jedne strane uljepšavanje će se smatrati površnim, čak će se žene kriviti ako ih netko napastuje (što je obukla, kako se našminkala…), a s druge od žena se očekuje da se uljepšavaju.

No vratimo se kršćanstvu, postoji i radikalnija struja koja opet počinje s Tertulijanom. Traktat o ženskoj haljini posvetio je ženskom izgledu, a stava je da se žene uvijek trebaju oblačiti kao uplakana i pokajnička Eva. S obzirom da je ona ta koja je bacila muškarca u grijeh i s obzirom da su sve žene slika Eve, žene se stalno treba podsjećati na njihovu krivnju, treba im se uzeti pomodna odjeća, šminka, dakle sve ono što se smatra ženstvenim i što se s druge strane od žena očekuje.

Istražujući naišla sam i na zanimljiv traktat o izboru supruga Benedikta Kotruljevića, humanista i diplomata petnaestog stoljeća. On piše da žena po svom staležu mora biti opremljena odjećom i uresima, a put joj mora biti čist te nikada ni iz kojeg razloga ne smije mazati lice jer se to smatra ne samo sramotom, nego i prekršajem ako se žena pojavi namazana lica.

Ono što je u svakom slučaju problematično je što je žena izbrisana kao subjekt vlastite odluke. Ne radi se o tome da je njoj zabranjeno da se uređuje ili se od nje očekuje da se uljepšava, već o tome da ona nema mogućnost izbora, da se očekuje da podržava neku dominantnu ideologiju.

Treća stavka je osoba užitka. Užitak se kao i seksualnost i žudnja u srednjem vijeku smatraju ženskim obilježjem. Istovremeno, žene se stalno nastoji spriječiti da uživaju, da budu seksualne, da žude za nečim. U svojim je radikalnijim oblicima srednjovjekovna teologija poručivala čovjeku da se mora odreći tijela kako bi postigao spasenje. Vratimo se na spomenuti izvještaj o stvaranju koji kaže “žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodariti nad tobom”. Time se interpretira dihotomija između muškarca koji je aseksualan i žene koja je seksualna, koja žudi i koja si ne može pomoći, to je opasno i mora se zauzdati.

Ovdje je važna i kategorija djevičanstva, kada bi žena prihvatila sebe kao inherentno pohotnu, tjelesnu, seksualnu naspram muškarcu koji je čist, uman i aseksualan, a onda se i odrekla toga što je žensko, tjelesno, pohotno i seksualno, mogla je teoretski ostvariti savršenstvo muškog uma i subjekta. Žene koje su odlučile biti djevice ili su živjele u samostanima su mogle na neki način biti prihvaćene. Augustin o prvim učenicama iz prvih stoljeća kršćanstva piše kako je duša tih žena puno muževnija jer su se odrekle onoga što ih čini nesavršenim bićima. Augustin je smatrao da će nakon spasenja iz ženskog spola biti izbačena pohota koja je njegovo esencijalno obilježje.

Mizoginija nam nije pala s neba, na nju nailazimo još u antičkim vremenima, sveprisutna je u zapadnoj kulturi, u religijama, u kulturi, mizoginija naša svagdašnja okružuje nas. Čini nam se da je vješto detektirate?

Sad, koliko ju dobro primjećujem, možda nisam ja ta da sudim tako o svome radu. S kolegicama i kolegama kulturolozima pokrenula sam ciklus predavanja/filmskih večeri, prošle godine u riječkom Art kinu, pod nazivom Kino učionica – gledaj mizoginiju. Taj je program bio namijenjen objašnjavanju pojma mizoginije, nastojanju pronalaska prihvatljive definicije. Ja sam se kao teologinja najviše fokusirala na pronalaženje korijena u kršćanstvu. Znamo da su neki crkveni oci imali nevjerovatno negativno viđenje žene, da su je smatrali suplementu muškarcu. Crkveni oci poput Tertulijana dali su temelje izrazito negativnim, mizoginim tumačenjima žene, njene svrhe, njene uloge. Žena je u toj tradiciji viđena kao izvor zla, grijeha, ona, Eva, odnosno žena je kriva za pad muškarca, ona ga je zavela, ona je po prirodi puna požude, seksualna i nužno je obuzdati je i staviti pod kontrolu. Ova tradicija utjecala je na srednji vijek u kojem su takva patrijarhalna mizogina tumačenja čak i radikalizirana. Ženu kao binarnu opoziciju muškarcima nisu čak shvaćali komplementarnom muškarcu. Ona je suplementarna, ona nadopunjava njega tamo gdje jednostavno on to treba što znači da ona sama za sebe nema svoju svrhu.

Mizoginija u kršćanstvu počiva na tumačenju Evine krivnje za prvi grijeh, tumačenju ženine grešnosti kao prirodne, a posljedično i nužnosti da se njome ovlada. Žena kao iskonski grešna ne može postići svoju puninu kao čovjek za sebe, nego ako i može, to može preko muškarca?

Da, ali voljela bih isto tako naglasiti da iako je to struja koja se naglašava u nekim radikalnijim katoličkim krugovima, ona nije jedina teološka premisa. Mi kroz srednjovjekovlje, od Hildegarde iz Bingena Hrošvite i ostalih fascinantnih žena tog perioda i sasvim drugačiju poziciju. Iako muškarce i žene nekada stavlja u radikalno drugačije i esencijalističke pozicije, ipak je izrazito osnažujuća jer stvara prostor gdje žena može djelovati autonomno i neovisno o muškarcu. Problem je tamo gdje imamo ženu koja to ne može, kojoj se oduzima njena proaktivnost.

U Crkvi postoji jako bogata ženska povijest, čini nam se da je treba njegovati i iznova slušati, čak i otkrivati kako bi ženama pružila adekvatnije okvire od onih kakve im pružaju mizogina tumačenja svrhe i uloga žena. Osim toga, čini nam se da bez poznavanja tih drugačijih tradicija, teško možemo izaći na kraj s mizoginim tumačenjima i stereotipima koji se u Crkvi i dalje njeguju. S tim da ovdje valja napomenuti kako se ta mizogina tumačenja žena kao bića podređenih muškarcu pronalaze i prije pojave kršćanstva, patrijarhat je naime društveni kontekst u kojem se kršćanstvo rađa.

Da, slažem se s tim u potpunosti. Mislim da je posve pogrešno primjerice naglašavati kako je poganstvo bilo otvorenije prema ženama, mislim da to nije u potpunosti točno, mislim da su žene u poganstvu isto tako doživljavale mizoginiju kao i u kršćanstvu, a spoj toga dvoga je nekada rezultirao krajnje poremećenim stavovima o ženama.

Čini nam se pozitivnim da danas primjećujemo mizoginiju i na nju reagiramo, Primjećujemo ju u kršćanstvu, ali i na velikom platnu. Projekt kino učionice se odnosi na mizoginiju prisutnu na filmu, u umjetnosti. Možda tu više nastupate sa svojim identitetom kulturologinje.

Tako je, osim predavanja koje se bavilo mizoginijom u kršćanstvu, održala sam još dva predavanja koja su se bavila mizoginijom u chic flickovima, tzv. romantičnim komedijama i drugim popularno kulturnim žanrovima, te trailerima kakve nalazimo na području Balkana. Trailer kao jedan marketinški obrazac koji nastoji promovirati film, sličnije po svojem žanru reklamama, a često nastoji putem mizoginije prodati film. Ta dva predavanja sam održala sa svojom kolegicom Petrom Bezjak koja nije teologinja, Petra je marksistkinja i mislim da se naše dvije perspektive fantastično slažu, s njom sam doživjela teorijski i feministički preporod.

Teologija, kulturologija, feminizam, to sve kod Vas djeluje kao cjelina?

Da, ne uvijek jako skladno, ali spremna sam prihvatiti konflikte, antagonizme u sebi, u društvu, u svojim prijateljima, to mi ne stvara problem. Što se tiče feministkinja, puno njih ima predrasude prema teologiji, ne bez razloga moram reći, ali moj je nekako poziv i cilj nastojati stvari koje vidimo nepomirljivima pomiriti ili ih barem dovesti u situaciju da su one u dijalogu. Koliko će taj dijalog biti konstruktivan, pitanje je, ali u dijalog svakako. Mi ne možemo govoriti o drugim skupinama dok te skupine ne poznajemo. Ako feministkinja kaže da su kršćanke ovakve ili onakve i obrnuto, kako one to mogu znati na temelju teorije, stavova? Neka se sastanu, neka razgovaraju, to je poanta sestrinstva, to neće biti lagano, ali to je nužno.

Slažemo se, život se ipak ne odvija u pozicijama nego u odnosima.

Greta Grakalić Rački: Gledaj mizoginiju – in bona fide