Heroj konzervativnih katolika optužen za crkveni raskol
Dalibor Milas
23.06.2024
Prema javno dostupnim informacijama, talijanski nadbiskup i bivši vatikanski nuncij u SAD-u Carlo Maria Viganò nalazi se u velikim poteškoćama.
I Vatikan i sam Viganò potvrdili su da je vatikanski Dikasterij za nauk vjere optužio Vigana za šizmu odnosno crkveni raskol i nijekanje legitimiteta pape Franje. Vatikan je upozorio Vigana da će mu biti suđeno u odsustvu ako se ne pojavi pred Dikasterijem ili do 28. lipnja ne pošalje pisanu obranu. Moguće kazne uključuju uklanjanje s dužnosti ili pak u najstrožem slučaju zabranu obnašanja svećeničke službe. Viganò kao jedan od najglasnijih kritičara pape Franje i Drugog vatikanskog sabora te otvoreni pristaša ruskog predsjednika Vladimira Putina, ovaj je proces nazvao „medaljom časti“.
Bivši nuncij u SAD-u Viganò doista opisuje Drugi vatikanski sabor kao „ideološki, teološki, moralni i liturgijski karcinom“, a staru crkvenu ideju sinodalnosti „metastazom“.
Mediji su već ranije pisali da je Viganò bio povrijeđen zato što ga pokojni papa Benedikt XVI nije proglasio kardinalom, a papa Franjo kasnije blokirao njegovo karijerno napredovanje u Crkvi.
Nije nikakva tajna da papa Franjo od prve sekunde svog mandata iritira i jedan dio ultrakatoličke scene u Hrvatskoj, koja nedvojbeno podržava klevete 83-godišnjeg talijanskog klerika optužbenog za šizmu. Naviknuti na neprestane borbe i društvene podjele, takvima kao da najviše smeta to što je papa Franjo omiljen kod njihovih „lijevih“ neistomišljenika. Jer, ako ga vole ljevičari, onda sigurno nešto s njim nije u redu – uvrnuta je logika hrvatskih „suverenista“. Tradicionalni katolici sve agresivnije zahtijevaju konzervativno učenje „čistog katoličkog nauka“ koje je, prema njihovu mišljenju, očuvano sve do Drugog vatikanskog sabora, a nakon toga se navodno sve razvodnilo. I u kampanji za izbore mogli smo čuti da se zahtijeva povratak korijenima. No, stvar je u tome što za zagovornike takve regresije korijeni sežu samo do Tridentskog sabora iz 16. stoljeće, koji je sve do 1965. i Drugog vatikanskog sabora vrijedio kao jedina norma. Ali bilo je i Crkve i Svijeta i Europe i prije šesnaestog stoljeća, na kojeg se tradicionalni kršćani pozivaju. Da bi se opravdala sadašnjost, prekopavaju se korijeni.
Retorika o povratku korijenima i očuvanju tradicije samo svjedoči o našim strahovima od onog nepoznatog.
Pojedinci stoga osjećaju potrebu za uže definiranim religijskim identitetom samo kako bi se lakše nosili s brzim transformacijama u religiji, društvu, kulturi, komunikaciji, obrazovanju i politici. Oni se u takvim okolnostima osjećaju ugroženima te podsvjesno svoju religioznost pretvaraju u nekakvu “sigurnu luku”. No, pritom se zaboravlja da je Isus pozvao svoje prijatelje i sljedbenike da napuste sve sigurnosne programe i identitarne mreže te umjesto toga imaju malo više povjerenja u Božje vodstvo.
Otvorenost prema drugima i uvažavanje onih s kojima se na prvu možda ne slažemo jedini je način oslobađanja katolika u Hrvatskoj od mračne sjene fundamentalističkog i inkvizicijskog duha.