Ideološko zlostavljanje Alojzija Stepinca

Katolička crkva u Hrvatskoj svakog 10. veljače obilježava blagdan zagrebačkog nadbiskupa i kardinala bl. Alojzija Stepinca. Iako se Stepinčevo diljem Hrvatske prikladno proslavilo i obilježilo, teško se oteti dojmu da se hrvatskog blaženika još uvijek ideološki zlostavlja.

Kad je riječ o samom Stepincu, važno je o njemu razgovarati trijezno i argumentirano, suprotstavljajući se s jedne strane komunističkoj propagandi koja u Stepincu vidi izrazito negativnu povijesnu osobu, te s druge strane i svima onima u Crkvi (i Hrvatskoj) koji ga toliko veličaju da se njegov povijesni lik gubi u magli idealiziranih mitova. Stepinac za mnoge Hrvate (i katolike) nije tek jedan običan svetac već heroj otpora jugoslavenskom totalitarizmu koji je prijetio uništiti hrvatski identitet. Unatoč njegovom deklarativnom denunciranju i fašizma i komunizma kao destruktivnih totalitarnih ideologija, činjenica je da je Stepinčeva borba protiv komunizma bila jasna, izravna i od samog početka dosljedna dok je borba protiv fašizma (i nacionalizma) imala svoju evoluciju i na početku nije bila tako jasna i odlučna kao protiv komunizma. Fašizam je za njega bio jednostavno manje zlo od komunizma. Nacionalni svetac kojeg većina Hrvata ne štuje samo zbog njegove vjere i kršćanskih principa nego zbog dostojanstvenog otpora Titovom režimu. Pitanje je zašto tu istu hrabrost nije pokazao i pred Pavelićem kad je hrabro i odvažno trebalo osuditi zločine NDH.

Kada se iščitavaju dokumenti iz tog perioda, stječe se dojam da je Stepinac diplomatskim taktiziranjem pokušavao iskoristiti naklonost NDH kako bi u novoj državi kako katolicima, tako i Crkvi kao instituciji osigurao što bolji startni položaj. Deplasirano je tvrditi da je pragmatični Stepinac kao deklarativno uvjereni antitotalitarist simpatizirao ili idealizirao zločinačku NDH. U svom nastojanju da u tom povijesnom kaosu odigrao ispravnu (čitaj: neutralnu) rolu, nesvjestan zločinačke ideologije podcijenio je Pavelićev režim te izbjegavao izravnu konfrontaciju s novom vlašću. Brutalne zločine prema Srbima i ostalim manjinama, ali i prema nepoćudnim Hrvatima promatrao je neblagonaklono kao izolirani incident, apelirajući u pismu 1941. kako bi se mjere protiv Židova i Srba trebale izvršavati s “poštovanjem ljudskog dostojanstva”. I to u trenutku kada je već bilo očito što ustaše namjeravaju s manjinama. Kap koja je prelila čašu bilo je ubojstvo sedmorice slovenskih svećenika u Jasenovcu 1943., nakon čega Stepinac Paveliću upućuje oštro protestno pismo u kojem logor u Jasenovcu uspoređuje sa “sramotnom ljagom hrvatske države čije će postojanje imati loše posljedice za hrvatski narod” (24. veljače 1943). Novom Titovom režimu s druge strane nije kasnije toliko smetala eventualna Stepinčeva kolaboracija s ustašama, koliko njegovo odbijanje suradnje i otvoren negativan stav prema komunistima i novoj Jugoslaviji. Nakon što Tito nakon uspostave nove države i novog režima nije uspio tvrdoglavog Stepinca odstraniti iz Jugoslavije, 30. rujna 1946. počinje insceniran sudski proces koji je trebao istovremeno poslužiti i kao propaganda i kao lekcija. Promašenosti ovog procesa doprinio je i sam Stepinac svojim čvrstim i dostojanstvenim držanjem, zbog čega je stekao simpatije kako domaće, tako i inozemne javnosti koja je s velikom znatiželjom pratila događanja iz Jugoslavije.

Iako je Stepinac prvotno osuđen na 16 godina zatvora u Lepoglavi, Tito ga 1951. iz oportunih vanjskopolitičkih razloga odlučuje pustiti na kućni pritvor u Krašić. Vatikan proglašava Stepinca kardinalom 1952., a Tito iste godine prekida diplomatske odnose s Vatikanom. Kardinal Stepinac umire od leukemije u Krašiću 1960., a na njegovom sprovodu u Zagrebu sudjelovalo je 18 biskupa, 500ak svećenika te više od 100 000 vjernika.

Unatoč brojnim primamljivim ponudama i pokušajima instrumentalizacije Crkve kako od strane ustaša, tako i kasnije od strane komunista, Stepinac je cijelo vrijeme ostao vjeran Vatikanu. Stepinčevo proglašenjem blaženim u Mariji Bistrici 1998. od strane pape Ivana Pavla II., također izraženog antikomunista, službeno je priznanje Stepinčeve uloge u tom povijesnom periodu te svojevrsna zahvala Vatikana Hrvatskoj (i Hrvatima) na dugogodišnjoj vjernosti i odanosti. Da je 1945. Stepinac igrom slučaja pristao na Titov prijedlog osnivanja hrvatske nacionalne Crkve izolirane od Vatikana, pričali bismo sada neke druge priče. Opjevani junak hrvatskog folklora i blaženik Katoličke crkve Alojzije Stepinac nije bio ništa drugo nego tragična žrtva balkanskih bestijalnih politika. Šteta što je u ovim naknadnim ideološkim manipulacijama njegovim likom i djelom sudjeluje i jedan dio službenih predstavnika Katoličke crkve.

Velika je šteta što dobar dio javnosti Katoličku crkvu u RH još uvijek percipira isključivo kao monolitnu utvrdu političke desnice. Koliko god veza između jednog dijela klera i desničara u Hrvatskoj izgledala tako prirodno da je teško očekivati išta drugačije, zadaća svih autentičnih vjernika je boriti se za univerzalnost poslanja ove globalne zajednice. Katolička crkva u RH nije nacionalna crkva koja bi samo gledala nacionalne interese. Otvorenost svim ljudima ovoga svijeta temelj je njenog poslanja.