Igre prijestolja na Kaptolu

Čim Josip Bozanić navrši sedamdeset i pet godina, Kutleša preuzima „tron“ u Zagrebačkoj nadbiskupiji, a to pak znači da je „igra prijestolja“ za sad doživjela svoj kraj.

Gdje ima dima, ima i vatre, kažu neki u narodu, a često su u pravu. Možda je preciznije kazati: Bilo je vatre, a sada je očito ugašena. Svake godine se u javnom prostoru pisalo o mogućem novom kandidatu za Kaptol. Povremeno bi izašao članak, popraćen izjavama koje su dali upućeni sugovornici, naravno, često anonimno. Rijetko tko se usudio progovoriti pod imenom i prezimenom i time se odmah zamjeriti mogućem novom nadbiskupu. Mnogi ni sada ne žele, iako ne trebaju strahovati za posao ili obitelj. Ipak, u crkvenom kontekstu postoje razlike i razni interesi, pozicije, ovisno o tome je li neki svećenik utjecajan, bilo na župi ili na nekakvoj drugoj funkciji u biskupijskom sustavu, ili radi negdje u zabitom mjestu, pitaju li ga za savjet ili sustavno ignoriraju. Karijeristi će znati odigrati diplomatski, pa neće u javnosti odmah i izravno ispucati svoja saznanja imenom i prezimenom, da izbjegnu sankcije i budu prebačeni negdje gdje će brzo biti zaboravljeni. Ni crkvena posla nisu lišena famoznih ‘igara prijestolja’.

Dražen Kutleša je ime koje se, zbog uloga koje je imao, godinama pojavljivalo u medijima. Početak je bio 2011. godine u jeku afere Dajla, kada ga je papa Benedikt XVI. postavio za pomoćnika Porečko-pulskom biskupu Ivanu Milovanu, ali s posebnim ovlastima, kako bi smirio tenzije nakon famoznog spora oko benediktinskog samostana. Tada je, sjećamo se, papa Benedikt XVI. u režiji tadašnjeg državnog tajnika kardinala Bertonea na trenutak suspendirao Milovana, da bi kardinal iz vatikanske kurije došao potpisati dokumente u korist talijanskih benediktinaca. Kutleša je postavljen da sve smiri, a koliko je poznato, nakon toga se više nije puno ni čulo o sporu. Istarski su svećenici tada relativno negativno komentirali poteze Vatikana i postavljanje Kutleše za pomoćnika, za što i nisu bili u pravo vrijeme informirani.

Godinama kasnije, točnije u 2022. godini, papa Franjo ga je ponovno vratio u tzv. Kongregaciju odnosno Diktasterij za biskupe, u kojem je bio prije slučaja Dajle, od 2006. do 2011. godine. Inače, taj je vatikanski ured zadužen za premještanje i postavljanje biskupa diljem svijeta. A ovih je dana ostvareno ono o čemu je pisano godinama, Kutlešino imenovanje za budućeg zagrebačkog nadbiskupa. Čim Josip Bozanić navrši sedamdeset i pet godina, Kutleša preuzima „tron“ u Zagrebačkoj nadbiskupiji, a to pak znači da je „igra prijestolja“ za sad doživjela svoj kraj. To se pak može relativno brzo dogoditi, jer Bozanić najvjerojatnije neće čekati svoj sedamdeset i peti rođendan, nego će htjeti otići što prije. Neki će reći zbog zdravlja, a možda postoje i drugi razlozi.

Zašto priopćenja nisu bila usklađena?

Zašto se na primjer nisu slala Rimu imena iz zagrebačkih krugova? Stoga se ovih dana u različitim crkvenim i novinarskim krugovima postavlja pitanje, ne postoje li neki drugi svećenici u Hrvatskoj, koji bi mogli upravljati zagrebačkom nadbiskupijom? Navodno su zagrebački svećenici, to pak govore sugovornici, apostolskom nunciju dali imena koja sežu od pomoćnog biskupa Ivana Šaške do rektora Hrvatskog katoličkog sveučilišta Željka Tanjića. Očito je da se ta ali i druga imena uopće nisu uzela u obzir, jer je bilo odavno jasno tko će preuzeti Kaptol. Tome bi išao u prilog kontekst oko službenih obraćanja javnosti. Smjena na ovakvoj visokoj razini trebala je imati službeni okvir i zajedničko priopćenje, što se, kao što smo mogli vidjeti, nije dogodilo. Budući zagrebački nadbiskup javio se iz Splita, a Kaptol je kasnio nekih sat vremena. Moguće je iz ovakvog načina vidjeti, premda više spekulativno, tenzije ili što drugo između Zagreba i Vatikana, kao i sve što je prethodilo ovakvom kraju igri prijestolja.

Postavljanjem Kutleše za budućeg zagrebačkog nadbiskupa, narativ o tzv. Stepinčevoj crkvi dobiva svoj nastavak. Desničarski krugovi Katoličke crkve u Hrvatskoj, koju mnogi vole zvati iskrivljenim nazivom „Crkve u Hrvata“ ili „Hrvatskom crkvom“, već slave, zato što je Kutleša još 2011. godine, kada je bio zaređen za biskupa, izabrao isto geslo kao i Stepinac, a ono je uzeto iz trideset i prvog psalma koji glasi: U tebe se Gospodine, uzdam. Koliko se grčevito želi održati takav narativ na životu, vidljivo je i u daljnjem njihovom isticanju, da su obojica postali prvo nadbiskupi-koadjutori, a onda dobili i titulu kardinala.

Koliko stvarnosti ima u tom narativu, vidljivo je u kakvom je stanju Katolička crkva u Hrvatskoj. Atmosfera svakako nije baš najbolja, iako će domaći kler a i vjernici neprestano isticati opasnost od raskola u Katoličkoj crkvi u Njemačkoj zbog želje za promjenama i otvorenim raspravama, dok im zapravo prijeti raskol pred vlastitim vratima – i to zbog neprestane nacionalizacije Crkve. Nametanje Stepinca kao neku vrstu „nacionalnog sveca“ pokazuje samo iskrivljenost narativa i nadasve krivog shvaćanja katoličanstva, što je sveprisutnije u Hrvatskoj. Katoličanstvo u samom značenju riječi „sveopći“ nosi univerzalni element, a nipošto nacionalni, što neki ne priznaju. Jedan sugovornik komentirao nam je, kako je dovoljno unutar našeg crkvenog konteksta isticati nacionalni identitet i biti naklonjen Stepincu, da bi stekao povjerenje i prihvaćenost. Grupacije poput Vigilare, uz taj nacionalni element, koriste i strah od promjena, pa se zato pojavljuju inicijative poput onih „javnih molitvi“ na Jelačić placu, koje imaju za cilj promovirati naizgled tradicionalne vrijednosti, iza kojih stoji želja za privlačenjem mase i separiranje unutar Crkve.

Je li Dražen Kutleša čovjek pape Franje?

Znamo da Stepinac nije bio naklonjen ideji nacionalne Crkve, dakle odvojenosti od Vatikana i Pape, dok trenutno stanje u Hrvatskoj ostavlja suprotan dojam, što je paradoksalno. Uz to, domaći kler a i vjernici nemaju baš najbolje mišljenje o papi Franji, ponajviše zbog odgođene Stepinčeve kanonizacije, što će hrvatski katolici smatrati kao najveći mogući udarac. Čak i u hrvatskim misijama i župama diljem Njemačke sve je više svećenika koji se ne libe s oltara uputiti žestoke kritike na račun pape Franje, jer nije, a očigledno i neće Stepinca proglasiti svetim. Uz pitanje Stepinca ide dakako i priča o Međugorju, o čijem fenomenu je Kutleša još davnih dana, dok je bio generalni vikar tadašnjeg mostarsko-duvanjskog biskupa Ratka Perića, pisao izrazito negativno, što mu i danas neki ne mogu oprostiti. Kako će se prema tom pitanju odnositi ubuduće, pitanje je koje se također nameće.

Govorilo se kako je Kutleša zapravo čovjek pape Franje, što i nije baš najtočnije, a to je vidljivo i u prvom obraćanju javnosti nakon imenovanja, u kojemu spominje Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i Alojzija Stepinca, ali niti jednom riječju ne spominje papu Franju niti dosadašnjeg nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića. „Prenijeti vjerno nauk Isusa Krista, nepromijenjen i nezatrovan duhom svijeta“, smatra Kutleša zadaćom biskupa. Kako će izgledati balansiranje između lojalnosti tzv. Stepinčevoj crkvi koja pliva u ultrakonzervativnom i u nekim pitanjima itekako pretkoncilskom duhu i s druge strane idejama pape Franje, valja ipak još sačekati. U jednom je govoru Dražen Kutleša nedavno istaknuo sveopću moralnu dekadenciju na globalnoj i nacionalnoj razini, koja potiče snažan subjektivizam u etičkom smislu. Ovakve riječi jesu možda u duhu Crkve u Hrvatskoj, ali ne baš bliske idejama pape Franje, koji ipak ne kani pretvoriti Crkvu u nekakvu „pročišćenu“ grupaciju savršenih ljudi, već prihvatiti ljude u svojim različitim životnim situacijama i iskustvima. Nažalost svećenici i teolozi nisu željeli javno komentirati ovo imenovanje, što je čak i razumljivo, a u privatnom će kontekstu ipak pokazati određene sumnje i nezadovoljstvo. Vrijeme će pokazati u kojem će smjeru poći Crkva u Hrvatskoj.

24sata (19.2.2023.)