Ispričaj mi (kratku) priču

Nedavno je na ovoj stranici objavljen tekst pod naslovom “Teologija u 21. stoljeću: Sizifov posao ili kako vječnost skratiti u TikTok video“.

Tekst na zanimljiv način razmatra mjesto teologije u svijetu interneta i društvenih mreža na kojima dominiraju kratki video-klipovi namijenjeni gledateljima (ili konzumentima) sa sve kraćom pažnjom. Autor, uz pomoć nekoliko primjera iz svijeta filmske umjetnosti, razmatra (ne)mogućnost sažimanja „najveće“ priče u kratki video od nekoliko sekundi, istodobno primjećujući da su ljudi danas nezainteresirani za takve priče.

Ovdje se želim zapitati što je s ostalim pričama? Nisu li priče kao takve ugrožene u svijetu kratkih i sažetih pričica na društvenim mrežama?

Među mnogim definicijama čovjeka, koje su uvijek deskriptivne, jedna bi mogla biti i da je čovjek biće koje priča priče.

Pričanje priče jest jedan od osnovnih mehanizama preživljavanja ljudske vrste.

U vremenu prije pisma, priče su se prenosile usmenim putem i tim su činom neka važna znanja o preživljavanju prenošena s pojedinca na zajednicu čime su priče postajale koristan alat u preživljavanju grupe dok bi u protivnom slučaju potpale pod moć zaborava i umirale s nositeljem korisnog iskustva. Stoga je izum pisma jedan od ključnih koraka u povijesti čovječanstva i njegova važnost može se porediti s otkrićem vatre.

Primijetite da je pismo izumljeno, a vatra otkrivena.

Pismo je nešto što nije zapaženo u prirodi, nego nešto do čega je čovjek trebao doći kreativnim putem.

Iako prve priče (i slikovni prikazi) prenose svakodnevna i praktična iskustva života i preživljavanja čovjeka, gotovo paralelno s tim pričama pojavljuju se i druge priče. Često su to bile tek reprezentacije plemenskih običaja, ali vrlo rano se javljaju i „velike“ priče iz kojih se rađaju religije. Kao što je rečeno, pismo je proizvod kreacije samo po sebi, ali uskoro ono postaje i sredstvo kreacije priča. Takozvane „velike“ priče žele čovjeku pružiti nekakvu vrstu interpretacije njegovog života koja će mu pružiti smisao. Od tog trenutka, čovjek u svojem preživljavanju postaje ovisan o smislu. Život se više nije dao svesti na puko materijalno održavanje tijela u sve manje prirodnom staništu.

Od tog vremena sve do danas, čovjek je postao biće koje priča priče.

Priče su postale temelj uspona i pada mnogih civilizacija, a najbolje priče najboljih pripovjedača preživjele  su tisućljeća te i mi danas svoje priče jednim dijelom pričamo po uzoru na klasične priče iz starine. Svaki čovjek pokušava svojim životom pričati priču i osvrćući se unazad više ili manje uvjerljivo prepričava priču o svom životu. Moderna znanost je pokazala da i naš mozak funkcionira tako da u tim našim pričama pokušava pronaći nekakvu fabulu pa ponekad čak i popunja rupe u svrhu pisanja uvjerljivije priče.

Priče su se kroz povijest mijenjale, od Homerovih epova do, ne tako davne, poplave romana u prethodna dva stojeća. Sve su te priče pričane različitim jezicima i stilskim sredstvima, ali sve te priče su bile i ostajale – priče. Sva kršenja tradicionalnih načina pričanja su stvarala nove načine stvaranja priča. Jedna od vrsta priča koje su nastale u tom dugom povijesnom procesu pričanja jest i kratka priča.

Ovdje tek dolazimo do središnje priče ovog (nadajmo se) kratkog teksta. Vratimo li se na sam početak ovog teksta i prisjetimo se govora o TikTok generaciji konzumenata, nedavno sam na Netflixu naišao na jedan zanimljiv spoj priče i (relativno) kratkog video prikaza. Naime, Netflix je zadnja četiri dana mjeseca rujna objavio četiri kratka filma redatelja Wesa Andersona koji su adaptacije četiri kratke priče Roalda Dahla. Prva, najduža priča, traje 39 minuta, a druge tri po 17 minuta. Ovdje neću ulaziti u opise tih priča; svaka od njih je iznimno zanimljiva na svoj način. Nego bih samo želio primijetiti da je riječ o lijepom spoju kratkih priča i filmske umjetnosti, koji bi mogao biti baš po mjeri današnjih generacija s poremećajem pažnje.

Čini mi se da ove pričice ne bi bile prevelik zalogaj ni za pripadnike TikTok generacija a da u sebi ipak nose mnogo toga što je uvijek bilo obilježje dobrih priča.

Gledajući ove filmove čak i oni s minimalnom pažnjom možda izdrže, barem najkraće od njih, bez pregledavanja poruka ili drugih obavijesti koje ih zapljuskuju s njihovih uređaja. Svaka od ovih priča u sebi krije nešto od izvorne ljepote svih priča ikad nastalih, ali sve to donosi u sažetom obliku prikladnom za moderne generacije.

Za sve one koji nemaju volje za dugometražnu meditaciju o pohlepi poput one u „Ubojicama mjesečevog cvijeta“, ovi filmovi mogu biti izvrsna prilika da se barem malo napoje na izvoru smisla koji čine priče koje pričamo. Za one koji traže „velike“ priče, možemo napomenuti da i sasvim male priče u sebi mogu nositi sjemenke Logosa…