Isus na benzinskoj pumpi

Što biste rekli kada bi vam jednog dana vaš dostavljač otkrio: “Usput, ja sam svjetlo svijeta.”?

Kako biste reagirali da vas blagajnica na kasi, umjesto onog običnog “Gotovina ili kartica?”, upita: “Vjerujete li da sam ja Dobri Pastir?” Ili da vam susjed nakon jutarnje kave izjavi: “Čuj, nemoj me krivo shvatiti, ali ja sam ti uskrsnuće i život”? Vjerojatno biste bili zbunjeni ili osjetili izvjesnu nelagodu. Čisto sumnjam da bi vam na um palo da je vaš susjed oduvijek bio predodređen za nešto više.

Prema evanđelistu Marku, to se otprilike dogodilo s Isusom u današnjem evanđelju.

Isus, stolar iz Nazareta, živi više od trideset godina prilično neprimjetno među svojim sugrađanima. Zatim odlazi do Jordana da se krsti – i od tog trenutka ga više nitko ne može prepoznati. “Zar ovo nije onaj stolar, sin Marijin i brat Jakova, Josipa, Jude i Šimuna? Odakle ga sad s ovom pričom?” Isus odjednom postaje lokalni redikul – oni se sablažnjavaju nad njim, možda ga se čak i boje. Obitelj ga se definitivno srami.

U proteklim smo tjednima mogli čitati u evanđeljima kako ljudi sa svih strana hrle čuti i vidjeti Isusa. Ljudi iz cijele Galileje, pa čak i iz daljine. Oduševljeni su tim čovjekom koji ih poučava kao nitko prije njega. No, s druge strane, ljudi u Isusovom rodnom mjestu su zgroženi. Ako doista dolazi Mesija, onda to sigurno nije Isus. To je Josipov mali, stolar iz susjedstva, jedan od nas, sasvim običan tip. Simpatičan, pametan i marljiv? Lako moguće! Ali on sigurno ne može biti Božji Sin – nije Bog takav!

Tradicionalni vjernici redovito imaju nekakvu svoju predodžbu kako bi se Bog trebao pojaviti.

Ne na taj način, ni na blagajni u Lidlu, ni na benzinskoj crpki, ni u ljubaznom gospodinu preko puta koji svake subote u 8 ujutro kosi travu ispred kuće.

Ali, ako ne ovako, kako onda? U Starom zavjetu često nailazimo na opise susreta s Bogom. Gorući grm samo je jedan od primjera, vjerojatno najpoznatiji. Također, kad Mojsije moli Boga da mu pokaže svu svoju slavu, Bog stavlja ruku na njega i prolazi pored njega, dopuštajući mu da ga vidi s leđa. Kad prorok Ilija, potpuno iscrpljen, odlazi na planinu Horeb, Bog mu se ne otkriva onako kako je Ilija zamišljao, nego u tihom lahoru. U Novom zavjetu Bog dolazi ljudima kao brižni otac u potrazi za svojim izgubljenim sinom. Susreće ih u Isusu, koji liječi bolesne i druži se s onima koje je tadašnje društvo tretiralo kao ljudski otpad.

“Ono što ste učinili jednom od najmanjih, meni ste učinili” – izjavio je jednom Isus.

Kada se ljudi otvaraju i interesiraju jedni za druge, u takvim situacijama redovito otkrivaju i Boga. Ali kada vjeruju da već sve znaju jedni o drugima, kada se povlače u svoj hermetički zatvoreni svijet, onda je i Bogu teško djelovati.

Živimo u vremenu onih koji od kršćanstva pokušavaju politički profitirati. U takvim trenucima treba imati na umu da se nečija duhovnost ne prepoznaje po tome kako govori o Bogu, već kako govori o svijetu i o ljudima oko sebe.