“Isus nije umro za brak”: Zašto crkve trebaju razgovarati o obiteljskom nasilju?

Tu noć kad me napao, davio me dok nisam pala u nesvijest. Prijateljica je došla i vidjela popucale žile na mom licu. Još sam uvijek bila u šoku. Odvela me u vikarijat gdje su me pitali: “Dakle, jeste imali nekakvu svađu?” … sljedeću nedjelju izašle su mi masnice oko očiju. Nitko me u crkvi nije pitao jesam li u redu. Susie (ime je promijenjeno i priča je podijeljena s dopuštenjem)

Tokom godina, čula sam mnogo priča kao što je Susina, gdje je odgovor crkve na nasilje bio potpuno neadekvatan, gdje su neki potpuno krivo shvatili ozbiljnu narav obiteljskog nasilja i gdje su ostali paralizirani umjesto da djeluju. Kada je Restored, kršćanska organizacija koja djeluje kako bi zaustavila nasilje u obitelji, podigla svijest unutar crkava o uobičajenosti obiteljskog nasilja u Velikoj Britaniji, neki su reagirali nevjericom. Ljudi su brzo odgovarali: «To se sigurno ne događa u mojoj crkvi.» Ili, ako su mogli prihvatiti postojanje nasilja u crkvenim zajednicama, mnogi bi rekli: «To ne čine kršćani.» Nažalost, u krivu su. Obiteljsko je nasilje uobičajena pojava među kršćanima i često perpetuirano načinom na koji crkva reagira kada žene prijave to nasilje; pojačano je uobičajenim nebiblijskim učenjem o razvodu. Crkve moraju naučiti bolje ako žele odgovoriti na ovu krizu obiteljskog nasilja.

Istraživanje o prisutnosti nasilja u crkvama

Ovi mitovi o nasilju bili su direktno izazvani prijelomnim istraživanjem Kristin Aune (Sveučilište Coventry) i Rebecce Barnes (Sveučilište Leicester), «U crkvama također: Odgovori Crkava na Obiteljsko Nasilje – studija slučaja u Cumbriji». Istraživanje je provedeno u Cumbriji, sjeverozapadnoj regiji Engleske, poznatoj po nacionalnom parku Lake District. Ovo spokojno i naočigled idilično mjesto bilježilo je da 1 od 4 članova crkve doživljava nasilje u trenutnom odnosu. To je naraslo na preko 42% kad su u obzir uzete i prethodne veze. Također, istraživanje je otkrilo da preko 90% nasilja čine muškarci, a 56% od tih bili su članovi crkve. Dokazi pokazuju da se obiteljsko nasilje događa i u crkvama i često ga čine kršćani.

Kršćanima koji ne razumiju koliko je nasilje uobičajeno, vrlo je jednostavno pitati se kako tako naočigled divan čovjek, koji je na vodećoj poziciji u crkvi, ili dijeli letke s obavijestima, ili pomaže s mladima, može biti takvo čudovište u privatnom životu. Baš zato jer su kršćani spremni bezrezervno nekome dati priliku, ne vide kako ugledni član crkve može imati Jekyll-Hyde osobnost. No, poricanje ili umanjivanje s kojim se žrtva susreće nakon što nekome prizna što joj se događa, može ju odvratiti od toga da o tome dalje govori, i da traži pomoć i podršku koja joj je potrebna.

Traženje pomoći u obliku molitve

Žene koje su preživjele nasilje govore mi o svojim muževima zlostavljačima i kako su pokušale sve kako bi ga umirile, zadovoljile, i molile su se da se stvari promjene. Nekad bi me pitale da molim s njima kako bi se njihov muž promijenio nazad u muškarca kojeg su nekad poznavale i za kojeg su se udale. Često bi rekle stvari poput: «Kad bi se barem vratio na ono što je bio kad smo se vjenčali…», ili «Bio je tako drag kad smo se vjenčali», ili «Bio je princ na bijelom konju, i sve su moje prijateljice bile ljubomorne što sam ja bila ta koju je odabrao.»

Bol je preplavljujuća.

Kad bih pitala na koji način on radi na sebi kako bi se promijenio, njihovo lice postane tmurno i govore stvari poput: «On smatra da se ja trebam promijeniti.», «On misli da sam ja luda.», ili «Ne vidi ništa krivo u onome što radi.»

Žrtve i žene koje prežive nasilje često to nasilje umanjuju kad o njemu govore prvi puta. Neke ne vjeruju da su zaista žrtve nasilja jer ih njihov muž nije još fizički ozlijedio. Molitva dolazi kao zadnja nada, i nekada je ona ubojita nada. Nada, zajedno s velikom količinom crkvene kulture koja žene tjera da ostanu bez obzira na sve, ostavlja žene s osjećajem potpune zarobljenosti, bez izlaza i bez druge nade osim da mole za promjenu kad se nasilje pogorša. Kršćanke koje doživljavaju nasilje od strane muža ili partnera često osjećaju da ga ne mogu napustiti ili se od njega razvesti jer to nije biblijski. Umjesto da žene ohrabre da traže pomoć, uobičajena su crkvena učenja ono što žene sprječava da bježe od onih koji ih zlostavljaju.

Bog mrzi razvod

«Bog mrzi razvod» jedno je od najčešće korištenih opravdanja za ohrabrivanje žena koje su u vezi s nasilnim muškarcem, da ostanu u toj vezi. Kad kršćani koriste to opravdanje, postaju supočinitelji u nasilju. Da, Bog apsolutno mrzi razvod zbog silne boli, povrede i destrukcije koje donosi. Srca se komadaju na djeliće i potrebne su godine kako bi zacijelila. Bog ljubavi ne bi mogao gledati svoju djecu kako prolaze kroz to. Naravno da Bog mrzi razvod – tko ga ne mrzi?

Ova uobičajena poštapalica predstavlja krivo shvaćanje stiha iz Malahije 2:16 koji kaže: «Čovjek koji mrzi i otpušta svoju ženu – govori Jahve, Bog Izraelov – čini nasilje onoj koju treba zaštititi.» Očito, muškarac koji čini nasilje nad svojom ženom, već se, u duhovnom smislu, od nje rastao. Žena koji zatraži rastavu od onoga koji ju zlostavlja, stoga, čini zakonitom onu realnost koju joj je on duhovno nametnuo. Iako Bog mrzi razvod, dopušta ga (Mt 19:8), i stoga to nije razlog da žena bude poslana nazad nasilnom mužu. Čak štoviše, to bi za nju moglo biti jako opasno.

Dok nas smrt ne rastavi

“Brak je za cijeli život”, još je jedno često citirano opravdanje kojim se ohrabruje žene da ostanu s nasilnim partnerima. Ova ideja referira se na naše vjerovanje da je brak savez sklopljen pred Bogom, da će se dvoje međusobno poštovati i voljeti. U slučajevima nasilja, nasilnik je taj koji je prekršio savez, ne žrtva. Odgovornost trebamo staviti tamo gdje spada: na osobu koja vrši nasilje. Savez braka nije trebao biti održan pod svaku cijenu. Nasilje, prisilna kontrola, nevjera i napuštanje, događaji su koji krše taj savez. Tjerati ženu da prihvati te okolnosti nije iskazivanje ljubavi ili pravednosti. To više liči na napuštanje naše kršćanske dužnosti da brinemo za potlačene, i prelaženje ceste na drugu stranu kao što su to učinili svećenik i Levit u priči o Dobrom Samarijancu (Lk 10:25-37).

Kako smo došli na mjesto gdje se ženu ohrabruje da ostane s mužem koji ju odabire zlostavljati, jer se ona obvezala na ‘dok nas smrt ne rastavi’? To može biti zaista opasno i voditi u gubitak života. O čijoj smrti govorimo? Prema istraživanju Ureda za nacionalnu statistiku, u Velikoj Britaniji, u prosijeku su dvije žene tjedno ubijene od strane partnera ili bivšeg partnera. Ako ženama savjetujemo da ostanu i da se pomire, možda ih osuđujemo na smrt time što ih ohrabrujemo da se vrate u brak gdje su njihova sigurnost, duševno zdravlje i dostojanstvo narušeni. Ni jedan kršćanin ili crkveni vođa ne želi biti sudionik u slučaju obiteljskog nasilja koji je završio smrću, gdje mora objašnjavati zašto je savjetovao ženi da se vrati svom nasilnom mužu ili partneru umjesto da ju uputi na dostupne profesionalne službe.

Stavljaju li crkva i kršćani zaista instituciju braka iznad samog života? Mislimo li da je Isus umro kako bi očuvao instituciju braka? Ne bismo trebali.

Isus nije umro za brak, niti da uzdigne instituciju braka iznad svega. Ne, Isus je umro da nas vrati nazad Bogu i pokaže nam put ljubavi i mira. Novi zavjet prioritet stavlja na slijeđenje Isusa iznad braka i svih drugih zemaljskih stvari. Isus je poučavao da pri uskrsnuću nećemo biti u braku (Mt 22:30), a Pavao u poslanici Korinćanima poučava da je bolje ostati nevjenčan (1. Kor 7:8; 32-35). Stoga se ne trebamo bojati nasilne muškarce držati odgovornima, i ne bismo trebali žene odvraćati od toga da se rastanu od nasilnih muževa.

Držati nasilnike odgovornima

Kao crkva trebali bismo biti ljuti na muškarce koji odabiru zlostavljati. Ne bismo trebali kažnjavati žene koje su zlostavljane, a zatim sprječavane da govore o hororu koji je njihova situacija. Ušutkavamo žene kad im kažemo da ne mogu govoriti jer će to kršćanstvu, crkvi, ili službi nasilnika, ugroziti ugled. Krivnja mora biti stavljena na počinitelja. On je taj koji je u krivu, koji je zgriješio. Ako tko crkvi ili kršćanstvu ugrožava ugled, to je počinitelj nasilja.

Također na umu trebamo imati da je Bog preživio mnoge skandale tijekom tisuća godina, i da će crkva preživjeti bez službe muškarca koji odabire zlostavljati svoju ženu. Božje ime neće narušiti govor o nasilju, već šutnja o njemu. Kad ne govorimo, ugled crkve dovodimo u pitanje i ona postaje predmet ruganja. Moramo djelovati pravedno, s ljubavlju, milošću, i ponizno hodati sa svojim Bogom (Mih 6:8). Naša je odgovornost prozvati nasilje i unijeti pravednost.

Poziv na djelovanje

Trebamo se pogledati i istražiti koje smo pretpostavke upili kroz našu patrijarhalnu crkvenu kulturu, ili učenja koja krivo tumače Pismo po pitanju braka i obiteljskog nasilja. Trebamo prepoznati štetu koju su te pretpostavke prouzročile na psihičkoj, duhovnoj i fizičkoj razini, i žalovati nad boli koju su izazvale. Možda će trebati vremena da to odžalujemo jer su možda naše pretpostavke jako duboko usađene. No, sjetimo se da u Isusu imamo potpunu slobodu. Isus je došao donijeti iscjeljenje slomljenima i slomiti lance nepravde.

Ako ste u mogućnosti, razgovarajte o tim pretpostavkama s osobom u crkvi zaduženom za ‘safeguarding’ (zaštita djece), ili to pitanje pokrenite s pastorom ili voditeljem crkve. Otvorite debatu o porukama koje te pretpostavke mogu komunicirati onima koji su zlostavljani. Restored je ponudio resurs za crkve koji se može skinuti na različitim jezicima i prilagoditi za različite zemlje: www.restoredrelationships.org/churchpack

Bilješke

1. Istraživanje se može naći ovdje: https://www.restoredrelationships.org/resources/info/142/

Ovaj je članak objavljen u “Freedom to Flourish: Aligning Christian Faith and Women’s Equality with Humanitarian Work”, ljetno izdanje magazina Mutuality, 2020.

Mandy Marshall, 15.7.2020.
Preuzeto sa www.cbeinternational.org
S engleskog prevela Ela Magda Džafić