Izazovi mladih svećenika u Njemačkoj: “Smijem li biti ono što jesam?”

Mnogo se priča o svećenicima: skandali, celibat, crkvena reforma. Često se raspravlja o njima, ali slika koja se pritom stvara nije uvijek pozitivna. U ovom tekstu, svećenik Dominik Loy iznosi osobni pogled mladog svećenika danas.

U jesen 2021. godine, Sinodalna skupština Sinodalnog puta u Njemačkoj odlučila je ispitati potrebu za sakramentalnim svećeništvom. Dakle, u jednom katoličkom gremiju pojavila se većina koja dovodi u pitanje opravdanost postojanja svećenika, a time i moje postojanje. To me duboko pogađa. U razgovoru s drugim (mladim) svećenicima, često čujem da se i oni osjećaju slično. Stoga želim izraziti naše dojmove, koji su inače rijetko primijećeni.

Sve češće se – i unutar crkvenih krugova! – stječe dojam da svećenici nisu ni potrebni ni poželjni. O odbacivanju od strane sekularnog društva da i ne govorimo.

Iskusio sam odbacivanje isključivo zbog toga što sam svećenik – čak i od pastoralnih suradnika i suradnica.

Ponekad su u pozadini toga loša iskustva ili utjecaj skandala vezanih uz zloporabe. No, odbacivanje od strane teologa, pastoralnih djelatnika i djelatnica također pokazuje temeljne teološke rezerve. Crkva se sve rjeđe doživljava kao sakramentalna. Sakramentalno svećeništvo tada postaje suvišno. Ova se odbacivanja brzo manifestiraju. Nije rijetkost da me kritiziraju zbog nošenja svećeničke košulje ili me čak potiču da je skinem, i to od strane crkvenih suradnika. Odjeća je dio vrlo osobnog prostora. Takav zahtjev je nasrtljiv. Ako se tome usprotivim, optužuju me za klerikalizam.

Je li onda čudno što se mnogi svećenici, kako je pokazala nedavna studija o svećenicima, povlače u liturgijski prostor ili ga doživljavaju kao posebno vrijedan? Ako zanemarimo duhovno izvanredno značenje, liturgija je ipak prostor u kojem svećenik nije doveden u pitanje ili odbijen, gdje su uloga i zadatak jasni, i gdje se ne mora neprestano opravdavati ili dokazivati svoje postojanje.

Smijem li živjeti kako želim? – O celibatu

Moj svećenički život stalno se preispituje, kao i moja odjeća, ali najviše moj način života. Celibat, čini mi se, omiljena je tema katolika u Njemačkoj. O tome se raspravlja posvuda. Ljudi razgovaraju i donose sudove na svim razinama o tome je li moj način života smislen. Prečesto mi oduzimaju pravo na smisao mog života. Rijetko tko pita kako živim celibat, kako organiziram svoj društveni život i duhovnost, ili kakav je moj pogled na stvari.

Često čujem da bi svećenici trebali imati mogućnost ženidbe, a da me pritom nitko ne pita želim li to uopće.

Prečesto se diskusija svodi na seksualnost. Pritom se pitam, moram li zaista dopustiti da drugi raspravljaju i prosuđuju o mom seksualnom životu. Nije li se upravo to crkvenim predstavnicima često spočitavalo? “Crkva se treba držati podalje od spavaćih soba!” često se govori. To bi onda trebalo vrijediti i za one koji su se odlučili za celibat. Tražim toleranciju za svoj način života, koja bi trebala biti obilježje postmoderne društva. To društvo mora moći prihvatiti i moju uzdržljivost i neženstvo.

Neprestane rasprave o celibatu, koje pogađaju samo jedan dio svećenika i stoga su relevantne samo za taj dio, dovele su do toga da je jedno periferno pitanje postalo središnja tema crkvenog života. Jasno je da se, u kontekstu sprječavanja zloporaba, mora raspravljati i o načinu života svećenika – kao što se to, primjerice, raspravlja u ForuM-studiji o evangeličkoj zajednici. No, to se mora činiti na stručniji i diferenciraniji način nego što je to uobičajeno kod nas.

Svećenici pod generalnom sumnjom

Skandali zlostavljanja ostavili su kod mnogih dojam da su celibatarci po svojoj prirodi potencijalni zlostavljači. Münchenski novozavjetni teolog Knut Backhaus u jednom je svom predavanju govorio o gravitacijskom polju grijeha koje privlači ljude koji su nevini i neuključeni. Što je veći grijeh, to je jača privlačnost gravitacijskog polja. U tome prepoznajem zlostavljanje i seksualizirano nasilje. Mi svećenici uvijek iznova stojimo pod generalnom sumnjom zbog djela drugih. To dovodi do opreza, nepovjerenja, sumnjičavosti i distanciranosti kod ljudi, što im ne možemo zamjeriti. To se osobito osjeti u kontekstu dječje ispovijedi, gdje roditelji često izražavaju zabrinutost i rezerve. Osobni susreti, razgovori i savjesna provedba zaštitnih i preventivnih mjera mogu ponovno izgraditi povjerenje. No, to povjerenje je krhko. Svaki put kad u medijima osvane novi slučaj u kojem su odgovorni u Crkvi zatvarali oči, obećanja i uvjeravanja pokažu se neispunjenima, a krhko povjerenje ponovno se uruši. Osim užasa zbog svakog pojedinog slučaja, to se osjeća kao šamar u lice svima onima koji su radili na ponovnom uspostavljanju povjerenja.

Dominik Loy, rođen 1989. godine, znanstveni je suradnik na Sveučilištu u Augsburgu i uz to djeluje kao župnik u jednoj župi i u nekoliko škola.

katholisch.de