Izgubljena vjerodostojnost i strah od svijeta

Ovaj svijet nam nije neprijatelj, nego učitelj.

Čini se da mnogo toga nije u redu s onima koji autoritativno pokušavaju navijestiti Radosnu vijest: inzistiraju da ih se naziva rabinima, velečasnima, očevima ili učiteljima, nameću ljudima nepotrebno i preteško breme suvišnih zakona koje sami ne primjenjuju te vole sebe gurati u prvi plan. „Grijesi“ običnog naroda strogo se osuđuju dok je pedofilija u crkvenim redovima tek dokaz da „nitko nije savršen“. Ovo je knjiški primjer licemjerja onih koji piju vino, a propovijedaju vodu.

Očito je riječ o nedostatku dosljednosti i vjerodostojnosti.

Ne, ovdje nije riječ o Crkvi 21. stoljeća, već prije svega o današnjem Evanđelju (Mt 23,1-12). Spomenuti fenomen nedostatka autentičnosti religijskih vedeta svako se malo ponavlja te su paralele s aktualnom crkvenom situacijom i više nego očite.

Isus upozorava svoje slušatelje i sljedbenike da se ne ravnaju po djelima i ponašanju famoznih pismoznanaca. Jer očito je da ovi „insajderi“ sa svojim ethosom i institucijama više nikome ne mogu biti uzori. Znači li to onda da se pravi uzori možda mogu pronaći i izvan Crkve? Već je Drugi vatikanski sabor (1962-1965) zaključio da Crkva može i treba učiti od Svijeta. Upravo se na to misli kada Crkva govori o „znakovima vremena“ koje treba iščitavati u svjetlu evanđelja. Orijentirati se po svijetu stoga može biti od velike pomoći kako samim katolicima, tako i Crkvi kao instituciji.

Sve je više glasova koji traže više demokracije u Crkvi. Unatoč tome što su demokratski procesi u društvu odavno demonstrirali svoju vrijednost kao jedan od ključnih mehanizama ograničavanja tuđe samovolje ili zloupotrebe moći, u crkvenom se miljeu pokušaj uvođenja više demokracije u ovu drevnu instituciju tretira kao „jeftino“ i „neprimjereno“ prilagođavanje tzv. duhu vremena (Zeitgeist). Time se želi reći da je ovaj svijet stvarnost koje se kršćani trebaju paziti, odnosno „carstvo zla“ kojem se Crkva može suprotstaviti samo jednim potpuno drugačijim (i paralelnim) svijetom. Kao da se zaboravlja da je Bog ovaj svijet stvorio iz ljubavi te sam odlučio postati čovjekom u njemu.

Ovaj toksični strah od svijeta (i svega onoga što se događa u svijetu) odražava se dobrim dijelom i u Crkvi.

Za mnoge naše sugrađane je ovaj jaz između njihova statusa u društvu i javnosti s jedne strane te njihova položaja u Crkvi s druge strane postao gotovo nepodnošljiv. Oni naime u svojoj svakodnevici uživaju slobodu i autonomiju, što je sastavni dio njihove slike o samima sebi. No, oni su istovremeno članovi i crkvenog svijeta koji demokraciju smatra doduše neprocjenjivom za društvo, ali ne i za samu Crkvu. Jer Crkva kao sui generis promatra sebe kao (meta)fizičku strukturu koja je potpuno odvojena od društva i svijeta. Kako onda protumačiti činjenicu da Crkva u javnosti veliča demokraciju kao oblik vladavine u društvu dok je odbija primijeniti u vlastitim redovima da bi se zadržao privid dosljednosti i vjerodostojnosti?

Preostaje nam nadati se da će Crkva malo proširiti put učenju od svijeta te preuzimanju „svjetovnih“ mehanizama i principa koji bi nam pomogli da opet budemo autentični i dosljedni onome što propovijedamo.