Između ideologije i vjere: Kako su rodni studiji razotkrili pukotine u Crkvi

Uvođenje rodnih studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nepotrebno je izazvalo popriličnu buru.

Na podvale populista s desnice, koji probleme vide u svemu (osim, nažalost, u sebi), amaterski je prvo nasjela Komisija “Iustitia et Pax” Hrvatske biskupske konferencije. Potreba članova ove komisije da se očituju u trenucima kada ih se zapravo ništa ne pita, i pritom promaše ne samo cijelu loptu nego i stadion na kojem se igra ova fiktivna utakmica, doista je za ozbiljne analize. Prema njihovom priopćenju, rodni studiji su pokušaj uvođenja tzv. rodne ideologije u javni diskurs, nisu u skladu s kršćanskim vrijednostima i prirodnim zakonom te će dugoročno naškoditi društvu.

Međutim, zašto se studij koji postoji na svim relevantnim sveučilištima širom svijeta, među kojima su i vodeća katolička sveučilišta (Notre Dame, Leuven, Fordham, Loyola itd.), samo u Hrvatskoj doživljava kao prijetnja?

No to, nažalost, nije sve. Ovih dana su se dvojica dekana Sveučilišta u Zagrebu, Josip Šimunović (Katolički bogoslovni fakultet) i Ivan Šestak (Fakultet filozofije i religijskih znanosti), javno ispričali zbog podržavanja uvođenja Rodnih studija, čime su navodno izazvali sablazan u javnosti. U članku objavljenom u jednom mračnom tjedniku, oni su optuženi za podržavanje rodne ideologije, suprotne nauku Katoličke Crkve, te je insinuirano da su imali dopuštenje zagrebačkog nadbiskupa Kutleše. Dekani tvrde da su glasovali samostalno i bez utjecaja te izražavaju kajanje zbog svoje pogreške i nepromišljenosti. Da ova opskurna situacija postane još opskurnija, obojica su stavila svoje funkcije na raspolaganje nadređenima te zatražili oprost zbog izazvane sablazni.

Akademska disciplina poznatija i kao “rodni studij” (što obuhvaća širok raspon tema povezanih s rodom i seksualnošću) izrasla je iz ženskih studija nastalih na valu opće liberalizacije i pokreta za emancipaciju žena šezdesetih godina. Biološki spol je datost, a rod je njegova društvena interpretacija. Međutim, rodne interpretacije nipošto nisu nevine te, u znanstvenom kontekstu, podliježu propitivanju. Ideološke krajnosti nisu ni dobre ni poželjne, ali upravo bi formalni studij trebao doprinijeti demistificiranju raznih mitova i stvaranju novih teorija.

Zašto bi Hrvatska trebala poslušati opskurne desničare te se svrstati uz bok arapskih i većine afričkih zemalja, a ne zapadnih, ostaje nejasno.

Najnovija histerija oko tzv. rodne ideologije još jednom pokazuje da ni najučeniji katolici među nama nemaju profinjen osjećaj ne samo za etiku nego i za logičku konzistentnost i teorijsko nijansiranje. Umjesto da se kao uvrijeđene frajle tužimo na uvođenje rodnih studija, pametnije bi bilo zabaviti se pitanjem zašto su naši teološki fakulteti u ozbiljnoj krizi.

Teško se oteti dojmu da se ovdje radi o (još) jednom ideološki motiviranom obračunu s (još) jednom nepoželjnom manjinom. Isus, kojeg i HBK nerijetko zna spomenuti, uporno je pokušavao pokazati ljudima da je Bog Otac svih ljudi te da nijedno ljudsko biće nije bezbožno i da ne postoji nijedna životna situacija iz koje bi Bog bio isključen. Njegov životni program bio je kritika one ksenofobične slike okrutnog boga i njezinih pastoralnih posljedica, koje su destruktivno i negativno djelovale na obične ljude. Umjesto da mi, kao vjernici, budemo glavni promotori Evanđelja kao Radosne vijesti i podrška svima onima koji su na bilo koji način isključeni, marginalizirani i osuđeni, mi njihovim progonima liječimo licemjerje vlastitog morala.

Uz sve to, Olimpijske igre su još jednom pokazale da je naša religioznost, nažalost, plodno tlo za mitomaniju, puku deklarativnost i licemjerstvo.

Osoba koja zaista vjeruje drži se temeljnih principa svoje vjere pred Bogom i u vlastitoj savjesti, dok izvanjski religiozna osoba drži samo do izvanjskih deklarativnih oblika vjere, nastoji pripadati grupi i želi ostaviti što “religiozniji” (čitaj: glasniji) dojam.Najtužnije u cijeloj ovoj situaciji je strah katoličkih biskupa od vlastitog stada, a pogotovo onih verbalno agresivnijih ovčica. Vjerojatno su svjesni da bi ih snašla slična sudbina kao i njihova kolega (nad)biskupa Uzinića, kojeg prepobožni kvazi-katolici krenu vrijeđati čim na društvenim mrežama objavi nešto što ne odgovara ideologiji Boga i Hrvata.

Ono što se ranije samo pretpostavljalo, ovih se dana službeno i potvrdilo: domaći biskupi su svojom nepažnjom i lijenošću stvorili jednog katoličkog (i izrazito nepismenog) Frankensteina kojeg više ne mogu kontrolirati pa sada moraju igrati po diktatu najsirovijih strasti lišenih razuma kako se ne bi zamjerili onom intelektualno zapuštenijem dijelu stada koji, nakon desetljeća bombardiranja ideologijom, kičem i praznovjerjem, ne trpi druge i drugačije.

Crkvena hijerarhija je sada nažalost talac niskih strasti vlastitog naroda kojeg je sama godinama pomno njegovala pa čak i poticala.