Između vjere i mitova: Vatikan redefinira Međugorje

Nakon desetljeća šutnje i opreza, Vatikan je konačno prelomio.

„Stigao je trenutak da se zaključi duga i složena povijest oko duhovnih fenomena Međugorja“, počinje nota kardinala Fernándeza. No, iza tog diplomatskog tona krije se stara rimska strategija: da bi se zablude razorile, potrebno ih je priznati. Mostarski biskup Petar Palić, u svom dekretu, dozvoljava vjernicima slobodno prakticirati pobožnosti Kraljici Mira, ali između redova, kao u kakvom starom glosaru, može se iščitati opomena – molite, ali pazite što i kako tumačite. Međugorska Gospa, kako nas uvjeravaju, ne traži pozornost, nego upućuje na nešto mnogo veće – na samog Boga. Njene su poruke jednostavne, možda i previše jednostavne za složenost ljudske mašte.

Naravno, papa Franjo je mudro priznao pastoralnu vrijednost Međugorja. Pastoralnu, dakle prizemnu, gotovo utilitarnu vrijednost, u kojoj nema potrebe spekulirati o nadnaravnome. U tom duhu treba tumačiti Fernándezovu rečenicu koja nosi svu težinu rimske kurije: ukazanja i njihove poruke traže oprez. Međugorju je dakle potrebno pristupiti oboružan kritičkom distancom i oprezom prema emocionalnim senzacijama. Možda, kaže Vatikan, možda je nešto od toga istina, ali ništa se ne smije uzimati zdravo za gotovo, pogotovo ne ukazanja čiji su nas „dokazi“ vodili kroz toliko kontroverzi i zabluda.

Poruka Rima je i više nego jasna: iako dobar dio kritičara u Međugorju vidi uspješan spoj crkvene politike, loše duhovnosti i financijskog oportunizma, stvarnost je daleko zamršenija. Ljudi ondje nalaze mir, utjehu i – što je možda najopasnije za racionalni um – smisao. Crkva, koja povremeno voli igrati ulogu promatrača, sada mora balansirati između podrške autentičnoj duhovnosti i nužnosti da se Međugorje očisti od praznovjernih dodataka, koji poput parazita nagrizaju srce vjere.

Iz pastoralno-teološke perspektive, potrebno je razdvojiti autentičnu duhovnost od praznovjerja, raskinuti s mitovima i upozoriti turiste i vjernike da Međugorje nije mjesto magije i instant-čudesa. Treba im netko reći da tamo ne ‘plešu’ nebeska tijela; da kip Uskrslog Isusa ne može ‘plakati iz koljena’ i da fluorescentna Gospa nije znak s neba nego kip s eBaya. Sve ovo, naravno, nije kritika same srži Međugorja, nego pokušaj da se raskrinkaju nakupine zabluda koje ga guše. S druge strane, unatoč potrebi da se „očisti“, Međugorje postaje nova nada u vatikanskom arsenalu protiv sveprisutnog relativizma. Sakrament ispovijedi, gotovo izumrli ritual u suvremenoj Europi, ovdje blista kao relikvija iz zlatnog doba. U vrijeme kada se sakramenti povlače pred pragmatičnim individualizmom, Međugorje prkosi ovom trendu, postavljajući ispovijed u središte – i to ne kao ostatak jednog vremena, već kao stvarnost.

Unatoč kritikama i senzacionalizmu, ljudi dolaze u Međugorje jer im ono nudi nešto što im je prijeko potrebno i to im nitko ne smije uskratiti. Dokle god postoji potreba za takvim mjestima, ona će i postojati, bez obzira što mnogi o tome mislili.

Večernji list (22.09.2024)