Između zakona i ljubavi: Isusova poruka o čistom srcu

Isus nas danas poziva preispitati svoju vjeru i ljubav prema drugima, odbacujući površne formalizme i prihvaćajući istinsku duhovnost koja oslobađa i donosi nadu.

Sveto pismo je knjiga vjerskih i životnih iskustava kroz tisućljeća. Bog tako progovara kroz one najsvakodnevnije situacije. U današnjem evanđelju još jednom dolazi do sukoba između Isusa i farizeja. Farizeji naime prigovaraju Isusu zato što njegovi učenici „jedu neopranih ruku“ čime se po ne znamo koji put razotkriva duboki jaz u njihovom shvaćanjima Boga i religije.

Biti čist odnosno nečist je u ranom židovstvu bilo egzistencijalno pitanje.

„Čistoća“ je bila ključan preduvjet Božje blizine, blagoslova i sreće općenito, ali isto tako i sredstvo opasne manipulacije.

Postojali su, kao i uvijek, i oni koji su glumili društvene higijeničare. Smatrali su se boljim i „čistijim“ od ostalih. Naziv “farizej” dolazi od hebrejskog perušim, što znači odvojeni. Farizeji su se naime namjerno odvojili od svega što bi ih navodno moglo okaljati: počevši od hrane, životinja pa sve do ljudi. Pretvorili su se u sitničave čuvare zakona, koji su neprestano prigovarali i kritizirali čim se neki paragraf nije doslovno primjenjivao.

Međutim, nebo se neće zaslužiti samo pukim obdržavanjem zakona i propisa; vječnost je Božji dar. Propisi i zakoni samo su orijentir koji nam može pomoći u otvaranju srca za ljubav prema Bogu i prema ljudima. Stoga Isus skreće pogled s neopranih ruku i pranja čaša i lonaca na čišćenje srca od svega što je loše. On odbija hladni formalizam te inzistira na otvorenosti prema svima onima koji se nađu u nevolji. Za razliku od farizeja, mladi nazaretski propovjednik se rado zadržavao u društvu onih koji su bili „nečisti“ i rušio im cijeli koncept. Isus je u više navrata na skandalozan način doveo u pitanje iz patrijarhalno i tradicionalno poimanje Boga i čovjeka. Pojednostavio je mnogo toga što je za stare Židove predstavljalo nedodirljivi tabu: stav prema vlastitoj uzvišenoj i bogomdanoj naciji, strogom zakonu, svetoj tradiciji i obitelji.

Posvjedočio je svojim životom da je naša ljubav ili univerzalna i inkluzivna ili je nema nikako.

I da bi u njoj uvijek trebalo biti mjesta i za stranca i za „drugačijeg“.

Inzistiranje na podjeli na „čiste“ i „nečiste“ pokazalo se iznenađujuće opasnim ne tako davno i u prošlom stoljeću kada je šačica zaluđenih „arijevaca“ umislila da je nešto bolja od ostalih. Danas se žrtve njihove zaluđenosti broje u milijunima. Teško se oteti dojmu da svaka ideologija sa svojim imperativom čistoće iza sebe redovito ostavlja nevjerojatno mnogo smeća i prljavštine.

Farizejstvo je nije samo religijska vlastitost nego bolest duha kojoj su podložni ljudi i institucije svih vremena. Mijenjaju se doduše nazivi i kostimi, ali namjera je identična. Danas je sve prisutnija jedna neshvatljiva puristička tendencija propovijedanja ideala s uvjerenjem da samo tako možemo izvesti ljude na pravi put. Kao da će cijeli svijet propasti ako samo malo popustimo. I onda imamo ono sveto licemjerje koje navodno voli grešnika, a mrzi grijeh i sebe postavlja na branik vjere (i domovine).

Umjesto da drugima namećemo nepotrebne propise, trebali bismo promovirati duhovnost koja oslobađa i donosi nadu, a ne onu koja opterećuje i osuđuje. Ljubav koja uključuje i prihvaća drugoga, bez obzira na njegove nesavršenosti, jedini je put koji nas može dovesti bliže Bogu i jedni drugima.