Kako se Ivan Pavao II. riješio biskupa i kritičara Jacquesa Gaillota

Ivan Pavao II. i tadašnja vatikanska mašinerija poslala je biskupa Jacques Gaillota u „pustinju“. Bio je na meti zbog nekonvencionalnih stavova i nastupa u javnosti, a u središtu njegovog djelovanja bili su odbačeni i svi oni na marginama društva i Crkve.

12. travnja prošle godine, u 87. godini života preminuo je od posljedica raka. Jacques Gaillot je bio osebujan lik među francuskim episkopatom. Punih trinaest godina vodio je biskupiju Évreuxa, nedaleko od Pariza, dok 13. siječnja 1995. nije uklonjen s dužnosti. U očima Vatikana bio je „crna ovca“ zbog svojih nekonvencionalnih stavova o homoseksualnosti, AIDS-u, celibatu i ređenju žena, s kojima je uzburkao ne samo vatikansku mašineriju i tadašnjeg papu Ivana Pavla II., nego i francuske biskupe. Zato ga je Ivan Pavao II. uklonio iz Évreuxa i dao mu samo biskupski naslov davno ugašene sjevernoafričke biskupije Partenija, bez ikakvih pastoralnih dužnosti i odgovornosti.

Ali Gaillot ne bi bio Gaillot, buntovni biskup kako su ga zvali, da nije napravio nekakav svojevrsni preokret i u inat svima oživio davno izumrlu biskupiju. Pretvorio ju je u “virtualnu biskupiju” i kao pionir na tada još nerazvijenom i mladom internetu pokrenuo web stranicu partenia.org, na kojoj su crkveni kritičari i disidenti razmjenjivali svoja mišljenja. Ono što je danas normalna pojava, nekoć je bila revolucija – tehnička ali i crkvena.

Unatoč negativnim iskustvima s Vatikanom, za njega nije bila opcija otići iz Katoličke crkve. Govorio je kako joj treba dati budućnost, svatko na svoj način, a da je pritom u svojim nastupima na televiziji i novinskim kolumnama upozoravao na razne probleme. Znao je reći da Crkva ne smije postati Crkva koja isključuje, nego ona koja će biti uz isključene, dakle „Crkva isključenih“. Do smrti je ostao na glasu biskupa isključenih i odbačenih, jer je briga o njima uvijek bila i ostala program njegovog života i djelovanja.

Ipak, Gaillotovu kritiku u Vatikanu naravno nisu tada shvatili ozbiljno, pa je trebao čekati dugi niz godina dok na čelo Katoličke crkve dođe netko njemu sličan – papa Franjo. Katolička crkva danas je, zahvaljujući papi Franji, otvorenija unatoč snažnom otporu iz radikalno konzervativnog krila. Zato biskupi, svećenici i teolozi više ne trebaju strahovati da će iz Vatikana stići radikalne sankcije i suspenzije. Da je bilo pameti i otvorenosti za vrijeme pontifikata Wojtyle i kasnije Ratzingera, Katolička crkva bi danas bila još jedan korak dalje. Ovako je tek u posljednjim godinama, s papom Franjom na čelu, otkrila ljepotu u raznolikosti i dijalogu.