Je li joga opasna za vjernike?
Dalibor Milas
27.11.2023
Envato
Čini se da je jedan dio katolika u Dubrovniku odlučio proglasiti rat – jogi.
Prvo je u OŠ Lapad jedna vjeroučiteljica, inače redovnica, isprepadala učenike svojim stavovima i porukama oko prakticiranja joge do te mjere da se čak i dubrovačka biskupija očitovala i “izrazila žaljenje”. Časna sestra je pričala djeci za vrijeme školskog vjeronauka da pripadnici hinduizma i budizma prakticiraju jogu koja navodno predstavlja “prizivanje vraga”. Nakon što joj je jedna djevojčica kazala da ide na jogu, vjeroučiteljica joj je navodno pojašnjavala da će joj se nešto loše dogoditi te da je “jedna njezina prijateljica išla na jogu te potom počinila samoubojstvo”. Nakon što su se strasti koliko-toliko smirile, javila se dubrovačka molitvena zajednica “Effatha” s nešto dužim priopćenjem koje završava zaključkom da “vjernik katolik ne bi smio prakticirati yogu, ni u kojem obliku”.
Širiti priče o tome kako je prakticiranje joge izuzetno opasno za vjeru je besmislica nedovoljno obrazovanih klerika (i njihovih slijepih fanova) koji glume stručnjake.
Joga je opasna za vjeru koliko i surfanje po internetu ili pisanje po društvenim mrežama. Tzv. zapadna joga je kilava, previše pojednostavljena verzija hinduističke joge, idealna za nerijetko previše stresni način života duhovno lijenih „zapadnjaka“. Budući da se domaći prestrašeni katolici u svom neznanju i neinformiranosti često vole pozivati na izvjesne autoritete, bilo bi divno kada bi pročitali što dokumenti Drugog vatikanskog sabora govore o ovoj temi. U jednom od dokumenata s posljednjeg crkvenog sabora („Nostra Aetate“, br. 2 ili Deklaracija o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama) stoji: “.. u hinduizmu ljudi istražuju i izražavaju Božji misterij neiscrpivom plodnošću mitova i oštroumnim pokušajima filozofije, a traže oslobođenje od tjeskobe naše egzistencije ili oblicima asketskog života, ili dubokim razmatranjem ili se utječu Bogu u ljubavi i pouzdanju… Crkva ne odbacuje ništa što u tim religijama ima istinita i sveta svojstva.” Na ovom tragu je bio i Josip Weissgerber, inače teolog i isusovac te hrvatski psiholog i filozof, koji je i sam prakticirao jogu, bez da je postao heretik ili “otpadnik od vjere”. Zanimljivo je spomenuti da je Weissgerber s tri doktorata bio intelektualac svjetskog formata i jedan od najučenijih i najpoznatijih katoličkih svećenika u Hrvatskoj prošloga stoljeća.
Čini se da se joga odjednom pretvorila u kriterij autentičnog kršćanstva i hrvatstva (što se kod klerikalne desnice uopće ne razlikuje) ne zato što je ona problem, već što je neukim i neprosvijećenim vjernicima lako manipulirati.
Dovoljno je samo prisjetiti se famozne Istanbulske konvencije i nepotrebne histerije koju su stvorili domaći fundamentalisti koji nikako da se potrude malo bolje upoznati sve ono što tako gorljivo napadaju. Da se malo više čita, razmišlja svojom glavom i ne plaši svijeta i stvarnosti koja nas okružuje, možda bismo se kao vjernici manje blamirali u javnosti.