Je li savršen oprost uopće moguć?

Želja i potreba započeti iznova često je važnija od samog oprosta.

Svatko tko se ikada borio s dilemom oprostiti nekome nešto ili ne, svjestan je svih onih pomiješanih emocija i reakcija koje se obavezno javljaju uz ovu dilemu: ljutnja, bijes, tuga te potreba za što zdravijim odnosima.

Situacije u odnosima, obitelji ili na poslu neprestano nas potiču dobro odvagnuti hoćemo li drugu osobu optužiti za nemar ili podlost, hoćemo li joj se možda osvetiti ili ćemo pak sve ono što je loše izignorirati te reagirati nešto pomirljivije.

Trebamo oprostiti do “sedamdeset puta sedam”, piše u današnjem Evanđelju (Mt 18,22).

Riječ je o igri brojeva koja izražava savršenost te bi se mogla prevesti kao “Uvijek svima sve oprosti”. Je li ovo uopće realno? Ili poželjno? Jer oprost se ne može tako lako propisati kao da je riječ o Aspirinu. Ni nama samima ni drugima. A i tamo gdje doista postoji spremnost na oprost, često je potrebno mnogo vremena da dođe do tog “oslobađanja”.

Osjećaj ljutnje i bijesa također može biti znak i pokazatelj doživljene nepravde te kao takav samim tim zaslužuje našu pažnju. U situacijama u kojima nema govora o kajanju (a uvrede se samo ponavljaju), umjesto oprosta potrebnije je oduprijeti se takvom načinu ponašanja. Nerijetko je čak i suzdržani oprost važan, jer on u iskustvu nemoći ostaje izraz autonomije i samopoštovanja.

No, Matej se ne bavi toliko suptilnostima ljudskog suživota, koliko načelnim pitanjem kako život u zajednici može biti i ostati smislen. U pozadini današnjeg evanđelja imamo vrlo konkretne sukobe. Osim svakodnevnih izazova, prvi sukobi proizlaze i iz činjenice da su prve kršćanske zajednice, slično kao i krug Isusovih učenika, bile jako različite i heterogene, nerijetko čak i sa suprotstavljenim stavovima po pitanju nasljedovanja Isusa. Tako je primjerice vrlo vjerojatno da su se u prvim zajednicama susretali ribari i carinici, koji su – svatko za sebe – dijelili konkretna iskustva zloupotrebe ovlasti i iskorištavanja. Poznato je naime da su se carinici ilegalno bogatili na račun radničke klase.

Suživot u zajednici može uspjeti samo ako pojedinci imaju želju (i volju) za jednim novim početkom. Upravo zbog toga Matej s jedne strane podsjeća na nepresušnu Božju spremnost na opraštanje, na koju se svi pojedinci mogu osloniti. S druge strane, evanđelist pokazuje što ostaje kada kronično nedostaje milosrđa: tvrdoglavost koja se više i ne interesira za tuđe kajanje te zauzvrat samo vodi u daljnje sukobe i izolaciju.

Uz pomoć prispodobe o nemilosrdnom sluzi pred očima nam se stavlja i vlastita grubost, ali i pitanje: “Želim li uopće oprostiti?”. Evanđelje od nas traži da budemo svjesni da imamo posla s osobama koje, poput nas, griješe i kojima je potrebno oproštenje.

Bez obzira na to je li savršen oprost moguć ili ne, ovdje je ključna ona univerzalna misao: “Ne želim da se loše osjećaš.” I zbog tebe i zbog sebe.